piše: Joso Špionjak
Nedjelja je.
Bojažljivo padaju prve pahuljice snijega u mjesecu studenom.
Vozimo se prema klinici Großhadern u Bavarskoj.
S jasnim ciljem pred očima na koji želimo što prije stići putovanje nikada nije teško.
A i živahni razgovor nam daje dodatnu motivaciju.
Mira je ime koje će se najčešće spomenuti. Upravo nju želimo posjetiti.
Naviru sjećanja i razne slike koje svatko od nas nosi u sebi vezano za tu osobu.
Zagonetno je koliko toga u čovjekovoj duši spava i budi se tek kada se velike stvari dogode.
Mira je dijete naše lijepe Posavine.
Moj najupečatljiviji dojam o toj osobi, stekao sam dok smo se vraćali za Njemačku u jesen 2011 godine.
Supruga mi reče da jedna prijateljica iz njenog rodnog mjesta želi sa nama putovati.
Budući da je auto u povratnom smjeru uvijek manje natovareno to nije predstavljalo nikakav problem.
Bili smo u kratkoj posjeti starom kraju i ova naša suputnica bijaše još jedno dodatno obogaćenje.
„Ove godine ćemo Bozić bezbrižno proslaviti“, započela je svoju priču.
„Moći ćemo kupiti punu kuću svega“.
Ukazala joj se prilika da nekome čuva djecu u Njemačkoj.
A uz to će se naći i nešto za čišćenje.
Mnogo je primjera da se i na ovaj način zaradi nešto novca i obitelji priušti malo radosti.
Ima se i troje nezbrinute djece.
Vidio sam u toj osobi još jednu sliku naše napaćene domovine.
Malo je koji kraj toliko razoren, raseljen i uništen u zadnjem ratu i agresiji kao naš.
Ostacima svojim diše, otima se, preživljava i gaji nadu da će jednoga dana biti bolje.
Kontakt se intenzivirao i žena se često čula telefonski s njome.
Nikada živ čovjek ne zna kakva mu je sudbina dosuđena.
Zarada je skromna. Ipak, upornom štednjom teško zarađenog novca, uređena je obiteljska kuća.
I onda dolazi ono što narod naziva igrom sudbine.
Muž iznenada umire od moždanog udara.
Ubrzo nakon toga velika poplava pogađa i uništava cijeli kraj.
I kada se golema tuga i usamljenost spuste na krhka pleća, čovjek postaje laki plijen nemilosrdne bolesti.
U predvorju klinike Großhadern u Münchenu, prvo što ćete zapaziti skulpturu ogromnog plavog čovjeka od lipovog drveta.
Gornjim dijelom tijela je blago nagnut na stranu i čini se kao da zuri u pravcu ulaznih vrata željno očekujući posjetu.
Na prijavnici sam rekao da želimo posjetiti Miru koja leži u toj ustanovi.
„Mirjana?“ korigirala me uljudna službenica.
„Da“, odgovorio sam.
Iskreno rečeno nisam ni znao da se naša Mira u stvari zove Mirjana.
Tako je to sa mnogim imenima u našem kraju.
Jednostavno su od milja skraćena ili izmjenjena nadimkom.
Nakon dobivenih informacija krenuli smo dugim hodnikom.
Skrećemo na kraju lijevo, idemo stepeništem u podrumski kat i nalazimo sobu broj 114.
„Kako si, Miro moja?“ upitat će žena.
„Danas sam dobro“, čuje se nepokolebljivi odgovor.
Imala je mnoge tretmane kemoterapije i zračenje je ostavilo dosta vidljivoga traga.
Samo je osmijeh ostao nepromijenjen. Sa takvim osmijehom osoba jednostavno mora biti rođena.
Dobri ljudi cijene i prepoznaju to i pomogli su joj oko prijave za liječenje.
U njeno srce nisu prodrle srdžba i ljutna.
Ako bi mladelačka energija vlastite djece otišla u krivom smjeru zbog pomanjkanja životnog iskustva ona neće ni tada izgubiti strpljenje.
Njen odgovor, uprkos svemu, jeste praštanje, majčinska brižnost i ljubav do zadnjeg daha.
Tu je i njen unuk, prekrasni mališan od nekoliko mjeseci starosti.
Mirno promatra svijet oko sebe okupan blagonaklonim pogledom svoje bake.
Gledam ovu hrabru ženu u njenoj tek 43. godini i pitam se:
„Živote, živote, kud li žuriš?“