GRLIČIN PJEV

Posvećeno gđi Grlici T.

piše: Snježana Akrap-Sušac
Istarske toplice – travanj 2013./ U kabini pored mene leži starija gospođa. Vedro i veselo me pozdravlja i počinje pjevušiti staru pjesmu s kojom ju je njezina baka uspavljivala:

„Bako, stara , bako,
Babuškice mila,
Jesi li ti kadgod
Vako mlada bila.
Jesi li ti kadgod mogla
Ispraviti leđa?
Je li kosa tvoja
Bila kadgod smeđa?“

Zainteresirala me ova simpatična gospođa te započeh s pitanjima. Saznala sam da je rođena davne 1929. godine u Povljanima na Pagu kao jedno od desetero djece. Roditelji je nazvaše Grlica.

Živjeli su siromašno u obitelji od dvadeset pet članova, ali složno i veselo. Nije bilo svađe, znalo se tko što treba raditi.

Prije Drugog svjetskog  rata udale su se tri njezine sestre, dva brata otišla u vojsku, otac na sedam godina u Francusku, da bi mogao prehraniti obitelj, a Grlica ostade, kao najstarije dijete, da se s majkom brine o četvero malenih.

Da bi preživjeli, morali su, kao i drugi siromašni otočani, krasti sol Talijanima. Nije navršila ni petnaest godina kada je noću išla u dvanaest kilometara udaljenu solanu, dok su stražari pucali u zrak da ih uplaše, krala vreću od tridest kilograma soli i nosila je u Zadar.

Cipele nisu imali, nego su noge umatali u krpe. Bila je „više bosa nego obuvena“.

U Zadru bi kucali na vrata talijanskih obitelji i mijenjali sol za brašno, rižu, odjeću… bilo što jer ništa nisu imali. „Nosiš tamo, nosiš vamo“- kaže sjetno Grlica.

Jednom se prigodom tri dana nisu mogli vratiti kući. Kiša, grmljavina i bura, natjerali su ih da se sklone u napuštenu karaulu. Ujutro opet bura, škrofac (bura s kišom – objašnjava mi ). Premjestili su se u napušteni samostan i pitali se kako preživjeti bez hrane i vode. Pronašli su gustijernu (bunar), ali voda je bila puna škobrlji, tj crvi.

Grlica se, kao i toliko puta prije i poslije, snašla. Nabrali su smilja, naložili vatru i prokuhali vodu. Prije toga, skinula je čarapu i vodu procijedila. Našli su i „ruzinave“ konzerve te tako preživješe tri dana dok nije došao brod.

Godine 1948. udala se za susjeda. Rađa troje djece; najmlađi Pere i danas živi s njom. Ova duhovita gospođa kaže da su „kao Afrikanci“ prali robu na moru, teško radili na zemlji, imali stoku…

Neposredno prije braka jedva je preživjela put do Like. Odjeveni za +15, došli su na – 20 stupnjeva, mijenjati vino i rakiju za krumpir. Vozili su se kamionom za potrebe jedne pilane. Kako nije bilo mjesta u kabini, sjedili su na otvorenom. Jedva su je smrznutu vratili u život.

Težak život još ju je jednom doveo u veliku opasnost. Plovila je s mužem njihovom gajeticom, tj. brodicom do Lošinja da bi prodali vino, rakiju, grožđe i sir. Uhvatilo ih je nevrijeme i gajeta je bila  sve više pod morem. Najgore je bilo, sjeća se, kad dođe „ Troje“ ( tri vala u nizu ). Ipak su se uspjeli domoći kopna. Muž je poželio popušiti cigaretu, ali su sve bile mokre. Počeo je vikati na Grlicu govoreći : „ Ne mogu vikati na sebe!“- prisjeća se ona s osmijehom.

Život im se promijenio kada su se počeli baviti turizmom, ali sjećanja na dane preživljavanja još uvijek su živa.

Danas više ne može ići u polje, ali  reče : „A ja ne mogu bez toga“, pa su joj napravili vrt uz kuću. Unatoč godinama, vrt je pun povrća. Nađe se nešto i za susjede.

S divljenjem sam je gledala i slušala ovaj „Grličin pjev“. Ispričala mi je puno toga i uvijek bi sve popratila nekom svojom pjesmom.

Danas zimi plete i brine se o vrtu i sebi, a ljeti je u moru od 18 sati do zalaska sunca, s kojim se pozdravlja i pjeva mu.

Kao i svaka  Primorka pjeva i moru, koje ih je hranilo:

„More naše plavo,
ti sve želje znaš.
Ti si moja sreća,
Ti si moj spas“

Ovaj razgovor vodile smo skoro cijeli dan. Svojom toplinom i teškim životom podsjetila me na moju baku, koja odavno nije s nama.

Što sam mogla na kraju nego zagrliti je i poljubiti, kao nekad svoju voljenu baku Olgu.

P.S. Vama, draga Grlice, želim da nam još dugo tako veselo cvrkućete!