Die Spuren von Liebe
piše: Mirjana Blašković
Ne, nije ovo “moja priča”, iako bi možda lakše bilo pisati o sebi… Ili možda ne bi?
Ovo je priča o mojoj ujni, ženi, koja mi je, pored moje majke, uvjek bila oslonac i potpora.
Rođena u malom slavonskom selu, nekoliko godina prije drugog svjetskog rata, u kojem ostaje bez oca.Vrijeme teško i surovo za sve, a osobito za djevojčicu bez očinske ljubavi i brige.
Školovala se poratnih godina u obližnjem gradiću, stanujući kod svećenika i pohađajući tadašnju realku. Još i danas napamet zna stihove Šenoine “Kugine kuće”, Preradovićevog “Putnika”…
I danas žali moja ujna što nije mogla nastaviti školovanje, ali vremena su bila takva, okolnosti za malo koga povoljne.
Kao mlada djevojka udaje se za mog ujaka, nadajući se da će novi život donijeti bolje.
I donio je, tri prekrasne djevojčice, tri kćeri. Sve ostalo nije joj bilo naklonjeno.
Radila je teške fizičke poslove u poljoprivredi, kakvi su danas gotovo nezamislivi za mlađe generacije. Krajem šezdesetih godina počinje njena iseljenička priča. Tih su godina, naime, mnogi krenuli “trbuhom za kruhom” u daleke i nešto bliže zemlje, u Australiju, Ameriku, Njemačku…
I onda, kao i danas, nije to bila tek prijeka potreba za “kruhom”-bila je to potreba za boljim, novim životom, čežnja za boljim sutra, koje je u našim krajevima dolazilo uvjek sporo i prekasno.
Moja ujna je tako 1969.godine krenula sa obitelji, brodom iz
Genove, u daleku Australiju. I opet mukotrpan rad, na dva posla, kako bi se preživjelo, nešto steklo, pružilo bolje svojoj djeci od onoga što smo imali sami.
Ali Australija je bila predaleko, osobito za moga ujaka, koji se odlučio vratiti, a ujna, ne videći drugu mogućnost, sa svoje tri kćeri, pošla je natrag za njim.
Ukazala se tada prilika da ode u Njemačku, a Njemačka je ipak bliže od daleke Australije. I ponovo, snalaženje u novoj sredini, nepoznavanje jezika, svjesnost da je njena stvarnost i dalje mukotrpan rad i borba za obitelj.
Nije bilo lako, ali životnu radost nije joj ništa moglo uništiti. Veselila se svojoj djeci, svojim unucima, praunucima koji i danas ispunjavaju njen život ljubavlju. Nije bila uvjek tu samo za njih, već i za puno nas u široj obitelji. Pomagala nam je i materijalno, uveseljavala nas djecu poklonima, koji su značili puno više od čokolade, nove haljinice ili neke zanimljive stvarčice kojih kod nas nije bilo.
Pomogla mi je moja ujna i kad sam i ja stigla u Njemačku u potragu za boljim životom sa svojom obitelji, sa, već poslovično, “samo dva kofera”, ostavljajući roditelje i drage ljude, poznata obzorja pitomog djetinjstva.
Ne živimo blizu jedna druge, posjećujemo se povremeno, ali se zato čujemo telefonom svakoga dana, dijelimo brige i tražimo utjehu u starim pričama o poznatim i nepoznatim ljudima, već toliko puta ispričanih, vraćajući se gotovo uvijek mislima u rodni kraj, jer… kako bi moja ujna rekla: “Nostalgija je neizlječiva bolest.”
Prisjećajući se starih vremena, ne prepušta se moja ujna tuzi, već traži snage u sjećanjima i svim onim događanjima koja su je učinila jakom i ustrajnom kakva je danas.
Nikakvi životni ožiljci nisu mogli načeti njenu dobrotu- dobri ljudi se ne mijenjaju.
I danas, kročeći polako devetim desetljećem svoga života, još uvijek vitalna, spremna pomoći, saslušati, pružiti riječi utjehe.
Pitam se, koliko su ljudi, ponajprije i mi sami, spremni bezuvjetno i nesebično pomoći drugom, unatoč svojim teškoćama i problemima?
Zato mi je nezamislivo današnje divljenje nekim nestvarnim, bezvrijednim idolima, kad sigurno u životu imamo stvarnih, iskrenih ljudi koje je nam Bog poslao, kao meni moju ujnu, ljudi kojima ćemo uvijek biti zahvalni na nesebičnom davanju onog najboljeg i najljepšeg sebe.
I nije važno jesmo li otišli ili ostali, niti koliko nam je težak put bio, jedino važno su, kako je rekao njemački nobelovac Albert Schweizer, “tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom”.