UGNIJEŽĐENI SMARAGDI

Sonet u znak laude hrvatskoj pjesnikinji Božici Jelušić

piše: Roko Dobra
Nakon što sam ove nam nesvakidašnje (iako pretežito okrenute simplicizmu i fenomenima svagdašnjeg) hrvatske pjesnikinje Božice Jelušić pročitao vraški iskričav članak s naslovom „Gipsani kruh“ u zadnjem dvobroju (7-8/2014.) časopisa „Republika“, a koji mi se članak, kažem, do oduševljenja svidio, da bih se, zatim, uza sve ono što sam o njoj i njenoj književno-pjesničkoj djelatnosti dotad znao, prošetao prostorima njene poezije, pronašavši napretek neposrednog i ljudski toplog pjeva – gotovo kolokvijalnog diskursa, a što je za svaku pohvalu u vremenu, u kojemu još uvijek, masa naših pojaca piše poeziju zatvorenu i enigmatsku do apsurda, dakle, poeziju, kako reče ova naša nujna, ali i životno osebujna poetesa u netom spomenutom  svom članku, s okusom gipsana kruha, tako da sam joj, evo, napisao i ovaj sonet u akrostihu u znak – laude:

UGNIJEŽĐENI SMARAGDI 

Božice, pronašla sam u Vašim pjesmama
„tvrdu morsku travu u jastuku od pliša“
(Sunčana Škrinjarić)

Poetesi Božici Jelušić

Brezama i Tebi vjetar zavičaja,
otkad se sve znate, mrsio je kosu;
život kad još ne bje talog crna kraja,
ive su uz rijeku čekale Te bosu …

Cedru što se, moćan, kraljevski razmeće
iskustvom visina i snom lijepih ptîcā,
jasnoćom si nalik s proplamsajem sreće –
eto, sva si u tom sa suncem lîtīcā!

Lipanjsku pak noć Ti razumjeti dâ se:
u prostranstvo stiha preseliti zvijezde
štono se, gizdave, i pále, i gâse …

Izvori dok zbore čežnjama što jezde,
ćutim kako dotle smaragdi Ti, zna se,
srcem u jezeru sebe, vječne, gnijezde!

(U Zadru, 8. rujna 2014.)