Ivica Smolec
Mrtva usta sad se smiju,
zdravicu sa svima piju.
Mrtva usta šale slažu.
Mrtva usta. Sada lažu.
Ali svake plave noći,
mrtva usta, u samoći,
ispod suza koje kapnu,
jedno ime tiho šapnu.
U mislima, u noćnome muku,
jube jednu malu, toplu ruku.
Mrtva usta savjet dijele,
tuđe rane sada cijele.
A kad je preteška tuga,
vedro tješe svakog druga.
Ali svake modre noći
u tišini plaču oči.
Refren kiše svud po krovu.
Mrtva usta ime zovu.
U mislima, u noćnome muku,
ljube jednu malu, toplu ruku.
Kao svaka smrzla rijeka
što na dane ljeta čeka,
k’o sva polja, mrtva, pusta,
oživjet će mrtva usta.
Vapaj taj iz noćne more,
što prelazi gore, more,
urlik, njiska divljih konja,
krik iz pakla, ime: Sonja!
Mrtva usta sad se smiju,
zdravicu sa svima piju.
Mrtva usta šale slažu.
Mrtva usta. Sada lažu.
Strumica, Makedonija, JNA, 1979.
(časopis Udruge umjetnika “Spark” br. 10;
zbirka “Balkanska kafenisanja”, Australija, 2008.)