SANJINE PRIČE
piše: Sanja Pilić
— Kako si?
— Dobro.
— Sviđam li ti se?
— Možda.
— Zašto možda?
— Možda je dobar odgovor — odgovorila sam.
Neo me ozbiljno pogledao.
— Mrzim takve odgovore.
Šutjela sam. Što, molit ću lijepo, Neo zna o muško-ženskim odnosima? Imam tri sestre (da, dobro ste pročitali), a sve su samo koju godinu starije od mene. Paulina, Sara i Emili. Ja se zovem Magdalena. Dobila sam najdosadnije ime. Uopće imam peh! Najmlađa sam. Jezivo. Svi misle da imam energije i da mi je super! A zapravo samo nasljeđujem sestrinsku dobro očuvanu garderobu, školske knjige i savjete!
Savjete!
Sara i Emili nemaju sreće u ljubavi, a za Paulinom trče svi dečki u okolici. Nije najzgodnija, ali je cool.
Ima jezik k’o krava rep. Dva jezika od dvije krave. Zbilja. I ona je izmislila čudesnu riječ Možda. Druge čudesne dvije riječi su Da, ali…
Stalno joj zvoni mobitel. Sara i Emili su zavidne, ali prave se da nisu. Ja još nisam zavidna, zato jer sam klinka… I zato što Neo trči za mnom. Osjećam se važno. Osim toga bila sam najbolja na županijskom natjecanju iz matematike. I mogu napraviti salto prije negoli skočim u bazen. S vodom, naravno.
Sara i Emili savjetuju me kako moram biti pristojna i napisati zadaću odmah kad dođem doma. One pišu zadaće i nemaju dečka.
Paulina studira i radi i uvijek zakašnjava na sastanke svih vrsta. Kad joj neki dečko priđe, ona kaže: Nemam vremena, Razmislit ću ili Sutra se čujemo. Pušta da joj mobitel zvoni i ne javlja se. Ponekom udvaraču kaže da je u Parizu, a zapravo je kod bake u Stenjevcu.
Ona zna s dečkima, prodavačicama i ravnateljima škola.
Hm, meni se čini da su njezini savjeti nekako najkorisniji. Otkad je slušam, i u mene se dečki zagledaju. Čak me i psi ozbiljno doživljavaju. Prije se Fifi bacao u moj zagrljaj i šapicama bi mi „sredio“ haljinicu, a sada samo maše repom i milo me gleda.
— Mrzim takve odgovore — ponovi Neo.
Neo je romantičan i vozi bicikl.
Meni se više sviđa Jaša. Ali Neo mi je dečko. Mi hodamo. I sviđa mi se. Neo, mislim. Ne želim sličiti Emili i Sari, a bogme ni maminim prijateljicama Zori, Olji i Lidiji. Sve su neudane i živčane. Doduše i mamine udane prijateljice su živčane. Moja mama nije živčana, ona je katkad samo umorna. A i tata je umoran. Živi s pet žena i još uvijek nije poludio!
Sjedimo na klupi. Neo mi je kupio privjesak za ključeve od stana. Promatram ga. Zazvoni mi mobitel.
Mama.
— Ma, neću se javiti.
— Javi se — kaže Neo.
— Kasnije ću — odgovaram.
— A tko te zove?
— Jedan prijatelj — lažem.
Neo postaje ljubomoran.
— Koji prijatelj?
— Jedan — kažem tajanstveno.
Mama pošalje poruku:
Molim te kupi dva kruha. I zašto se ne javljaš?
— Nećeš mu odgovoriti? — pita me Neo.
— Možda hoću, možda neću…
Pomislim na Emili i Saru. Uvijek su ljubazne s momcima, pomažu im pisati domaće zadaće, posuđuju im knjige i sastavljaju im lektiru. Ali kad dođe subota, oni ih ne pozovu van na druženje.
— Opet ti s možda — kaže Neo. — Hoćemo li sutra u Maksimir, u zoološki vrt?
Neo namjerava biti veterinar. Ja volim promatrati majmune i lavove. I volim ne biti u kući jer nas je previše. Previšeeeee!
— Može — odgovaram.
— Nisi rekla možda — zafrkava me Neo.
— Da — smijem se.
— Vidimo se — kaže Neo.
Kimam glavom i ulazim u pekarnicu. Svašta još moram naučiti. Zove me Sara:
— Daj posudi knjigu Pygmalion u knjižnici.
— Molim?
— Pygmalion. Od Georgea Bernarda Shawa.
— Od koga?
— Daj zapiši…
— Ništa ne razumijem…
— Zapiši.
Vadim kemijsku i zapisujem ime pisca na dlan. Prodavačica me gleda.
— Imaš još kakvih želja.
— Ne, sestrice… — kaže Sara.
Sara voli čitati. I iako ide u srednju školu, još uvijek je štreberica. Stalno je u dugim suknjama i ravnim cipelama.
Hm, možda je u tome stvar? U cipelama? U visokim petama? Paulina vozi bicikl u štiklama, uvijek ima namazane usnice, smije se i dobre je volje…
— Samo ti mene slušaj — kaže mi Paulina kad uhvati vremena — i dobro ćeš proći.
— Ta se nikada neće skrasiti — objašnjava mi Sara. — Nije baš najpametnije biti tako samostalna i sama sebi dovoljna. Škola je najvažnija, to zapamti…
Možda, možda mislim ja.
Sve je najvažnije!
Zato sve i je komplicirano!!!
Neo je zamaknuo za ugao. Prodavačica mi dodaje dva kruha. Vidim Jašu u daljini. Baš je zgodan! Joj, uopće nije jednostavno imati trinaest i pol godina. S četrnaest ću možda bolje kužiti kakva trebam biti, što trebam raditi i u koga biti zaljubljena?
Neo mi je poslao MMS s cvjetićem.
Čije savjete trebam slušati? Je li srce dovoljno pametno? Tko je u pravu?
Jaša prođe pored mene kao pored turskog groblja. Ne vidi me. Ne zamjećuje.
Hm, idem još u knjižnicu, pa doma! Napisat ću prvo domaću zadaću, a onda ću se urediti i izaći s prijateljicama u kino. A sutra ću ići gledati majmune s Neom…
Pokušat ću biti i Emili i Sara i Paulina. Sve zajedno. I pokušat ću biti Magdalena.
Možda uspijem postati ona neka cool i super Magdalena. Jer ipak je to važno. Kako god okreneš.
Možda, možda…
E, koji put je to možda, možda totalno bez veze. Radije bih da je sve sigurno. I da sigurno znam što želim.
A ne da mi se možda samo čini da znam!