piše: Nataša Pecić Janković
Pogled u daljinu fokusira mi se na obližnji otok i more oko njega. No, međutim, ovih dana vrlo često razmišljam o prošlosti. Na trenutke zatvaram oči i odjednom bljeskovi pred njima….
Prekrivam lice i molim ga da prestane. Nakon još nekoliko bljeskova, utihnu sve. Sklanjam ruke, otvaram oči. Gledam to iskrivljeno, izbezumljeno lice koji mi nanosi bol. Jecam. Pokušavam sklupčati se u kutu kauča. On stišava televizor i opet nešto govori. Ništa ga ne razumijem, ali sve ću prihvatiti samo da već jednom prestane.
Ulazim u kuhinju i odmah svađa. Ovoga puta i kćerka viče na mene. Vrištim i sama se ozljeđujem glavom o kuhinju. Vičem da me ostave na miru… padam na pod kuhinje. Otvaram oči i bol mi razdire čelo. Još uvijek plačem i jecam, ali nisam na podu kuhinje već na krevetu. Mazi me i plače. Da, već tada sam skrenula s uma. Bojim se, jecam… Govori kako me voli i da nikada više neće dopustiti da patim. Ali tek onda su nastali patnja, bol i suze.
Vraćam se u svoje djetinjstvo. Dan Uskrsa je. Imam sedam ili osam godina. Česte svađe majke i oca, njegovo razbijanje i tupi udarci. Da bi nas djecu zaštitili da ne gledamo i ne slušamo, susjedi nas odvode k sebi. Zašto? Nisam mogla izdržati. Potrčim prema ulaznim vratima i ulazim u kuću kroz vrata dnevnog boravka. Otvaram ih.
Majka sjedi na podu podvijenih nogu i s prekriženim rukama dok otac sjedi iznad nje. Jednom joj rukom drži ruke, a drugom nož ispod vrata. Vrištim, plačem, urličem … Držim ručice na licu i preko usta, promatram oca i krvavu majku i jecam. Molim ga da ju pusti. On mi samo govori da nisam trebala dolaziti. Strah, taj prokleti strah, i samo detalj onoga što mi je ostalo urezano u sjećanju!
Zar je žena stvorena za to? Muškarcima nikada neće biti jasno da više postižu nježnošću i pažnjom nego udarcima i galamom. Kako onda voljeti i nekome vjerovati? Kako se ne bojati budućnosti?
Bez obzira na proživljeno, nikada više neću dozvoliti da itko digne ruku na mene i neću osjećati strah ni pred kime.
Ovo je posvećeno ženama koje su nezaštićene i zlostavljane, ženama koje šute i trpe bol i patnju.
BONSAI Kako preživjeti cijeli život kao žena u sjeni podobnih? Ili uhljeba? Ili u sjeni mitova o Pepeljugi, Maloj sireni, Penelopi, Mariji Magdaleni? Ili u sjeni ideala Prečiste Djevice? I kad se još k tome doda brdo kamenih patrijahalnih predrasuda…npr. dalmatinskih ili hercegovačkih! Hm?! Kako preživjeti i ostati normalna!? Baš se nešto pitam u zadnje vrijeme! I ne osjećam se dobro. Ponestaje mi samopouzdanja, optimizma, osjećam se niževrijedna. Osjećam se kao da mi svi moji pretci od stoljeća sedmog sišu životne sokove, zabijaju me u tvrdo tlo i podrezuju me kao bonsai … Kao bonsai me oblikuju … režu mi… Read more »