tekst: Slavica Jurčić
Moj život nije poput života drugih, moj život je jako kompliciran.
Naime, sve što radim ne radim da bih zaradila, ja sam uzdržavana supruga i majka.
Je li to u redu?
Biti ovisan o drugome, čekati da ti netko drugi pruži… da, u današnje vrijeme je to, u pogledu mladih, ponižavajuće.
Svakodnevno vidim koliko se neki pate da bi zaradili koju kunu sa strane, da bi imali svoj “dinar”.
Lijepo je biti samostalan, neovisan, biti svoj, ne povijati se drugome.
Sve ove godine povijam se ja poput grane na vjetru, a vjetrovi su sve jači, silniji.
Sa sobom nose kišu, poput suza.
Ledeni vjetar puše na mene sa svih strana, a ja sam ostarjela a, moje grane su očvrsnule, postaju otporne na led i snijeg.
Moja razmišljanja su se također promijenila, ljudi koje sam godinama poznavala također su se promijenili.
Vrijeme koje imamo postaje poput zrnaca pijeska u pješčanom satu.
Svaka minuta je postala važna, svako zrno pijeska nam je važno.
Povlačeći se u sebe, postaje mi teže. Nosim se sa svojim poteškoćama sama. Ponekad izbije mala podrška ali to je poput iskre iz plamena.
Nadam se da ću poput iskre biti živa, održati plamen koji tinja, biti svoja, biti drugačija.
U toj iskri je i ljubav i život i radost i tuga, rađanje i umiranje.