piše: Martina Budimir
Volimo za sebe reći da smo orijentirani prema Zapadu, da ne pripadamo niti smo ikada uistinu pripadali Balkanu.
Ako si to ponovimo stotinu puta, možda i postane istina! Smatramo li Balkanom ono na što većina pomisli posprdno navodeći geografski pojam, naime, stanje svijesti, žestoko konkuriramo postati njegovim središtem.
Put na more. Ukradenih nekoliko dana za koje znam da ćemo ih još dugo otplaćivati, i u doslovnom i u prenesenom smislu.
Pred tunelom Sveti Rok kolona od 50 km. Načulismo uši i svakih pola sata na vijestima iz HAK-a provjeravamo jesmo li dobro čuli. Da, doista, do sada neviđena kolona od 50 km!
Nakon 20 km odustajemo i silazimo na izlazu Gospić. Guštamo upoznavajući krajeve kojima baš i nemamo običaj prolaziti: Gospić, Gračac, Obrovac, Benkovac… Vožnja traje, ali bar se krećemo. Gotovo 12 godina starom Renault Cliju još 30 km u koloni moglo je značiti konačni kraj.
Nitko niti na jednim vijestima nije preusmjerio vozače na neki izlaz prije tunela. Svima je cestarina naplaćena. Još uvijek od vinjeta ni „v“. Na plaži upoznajem Nijemce turskog porijekla. U koloni su se kretali, bolje reći stajali, puna četiri sata.
Mjesto u Sjevernoj Dalmaciji. Još jedno mjesto koje potvrđuje do sada doživljeno. Plaže predivne, more prečisto, toplo, ali mjesto uništeno. Betonizacija na kvadrat! Stara jezgra sastoji se od autentične kuće, pa jedne betonske, pa napuštene kamene… nastavi niz! Netko bi se trebao pozabaviti arhitekturom mjesta na ovom dijelu Jadrana.
Ponuda kao na našem seoskom kirvaju. Red licitara, red tobogana na napuhavanje, red pokretnih prodavaonica palačinki, šećerne vune i kokica. Dojam popravljaju pojedinci koji, premda vidno umorni i iscrpljeni, ipak s iskrenim osmjehom pozdravljaju kupce.
Na plaži upoznajemo gospođu koja je očito željna komunikacije s odraslima jer čuva nećake. Počinje razgovor s nama kao da se odavno poznajemo. Najprije smo pomislili da nas je zamijenila s nekim. U bujici informacija jedna nam potvrđuje ono što i sami vidimo. Rođacima koji imaju apartmane lijeno je čistiti ih, pa je eto ona tu da to obavi.
Apartmani. Slična priča kao i hoteli. Previše kuna za ono što se nudi. Računa se vjerojatno na uzlaznu putanju turizma. Još smo uvijek sigurna zemlja, prirodne su ljepote uistinu zadivljujuće, ali, dragi moji, treba malo i uložiti, i u kvalitetu smještaja i u kvalitetu sadržaja. Neće ovaj uzlet vječno trajati.
Cijene općenito. Ajme meni! Pa mora li se baš na svakome artiklu još dodatno zaraditi samo zato što je, eto, prilika? Samo se čudite što i ostali turisti, ne samo Česi i Poljaci, u zadnje vrijeme sa sobom nose čak i paštetu. Svaku bismo kunu rado izvukli iz turista, a u isto ih vrijeme mrzimo. Što oni sada imaju remetiti naš mir i gurati se na naše plaže, parkirati na naša mjesta?!
Plitvice. Ljudski faktor na izletu tijekom povratka kući opet popravlja sliku. Iznimno ljubazno osoblje, premda smo domaći, ali ipak premalo osoblja. Prvi šok: Vožnja jednim brodom da bi se na najvećem suncu bez tende i ičega čekalo na drugi brod. Pola sata u mirisu znoja svoga. I tuđega. Ne bi li bilo zgodno uvesti predrezervacije kao za Reichstag? Čak nam i UNESCO prijeti zbog prevelikog broja turista.
Dojam gužve popravlja mladić koji supruga pušta u red ispred sebe na ukrcaju u brod. Nakon ukrcaja obraća mi se na engleskom jeziku i pita je li nas možda sreo u tom i tom mjestu na moru. Zaključismo kako je svijet malen. Preporučih mu drugi put posjetiti neka druga mjesta na našoj obali jer mladi Danac odmor provodi putujući uz nju.
Bila sam već na Plitvicama, ali moji dečki, moj suprug i sin, nisu. Bio je to poduhvat života. Ozbiljno, ne pretjerujem! Josip nema jednu nogu i kreće se pomoću štaka. A staze na Plitvicama uske, a gužva četvrtkom nesnosna (kasnije smo doznali da je upravo četvrtak udarni dan), a rupe na drvenim stazama takve da Josip svaki korak mora dobro isplanirati kako mu štaka ne bi upala u rupu između daski. Da je veliki dio puta pješice, znali smo i svjesno smo se upustili u tu avanturu.
Dakle, ljepota Plitvica je nešto zaista neviđeno, nevjerojatno, ali ljudi moji, zašto nema zaštitnih ograda?! Navijali smo za ekskurziju Dominikovog razreda na Plitvice. Sad mi je donekle i drago što se nisu odlučili za tu destinaciju. Vjerujem da bi bar jedno dijete imalo priliku okupati se u jednom od jezera u kojima je kupanje inače zabranjeno.
Ikea. Večera na putu kući. Dijete hoće na okruglice. Na izlasku iz restorana vidimo svijećnjak lampion u pola cijene. Ionako moramo proći blagajnu, pa ga odlučimo kupiti. Stajemo na blagajnu za osobe s invaliditetom. Suprug se odluči za drugu od dvije jer na prvoj već je jedan mladić u kolicima.
Svi kupci, domaći, da ne bude zabune, uredno stoje u redu za osobe s invaliditetom i za trudnice i nitko, ama baš nitko ne reagira, ni u prvom ni u drugom redu. Rasprodaja je počela prije nekoliko dana pa su redovi ogromni. Mi smo imali više sreće od mladića u kolicima. Kolegica sa susjedne blagajne našoj je blagajnici prišapnula da ima osobu bez noge u redu.
Blagajnica se ispričava i zove nas naprijed. Mlada gospođa koja je trebala biti na redu se buni. Sjetimo se onog Danca s Plitvica. Suprug nema običaj tražiti prednost zbog svog invaliditeta, ali nekad, u nekim iznimnim situacijama kao što je ova nakon višesatnog putovanja i s još dva-tri sata vožnje pred nama, zaista ste zahvalni kada vam netko da pravo prednosti.
Pardon, ne kada, nego ako. Jer u našoj je svijesti prva pomisao kada vam osoba s invaliditetom „oduzme prednost“, da šta je uopće išao u shopping, na izlet, u kino… nastavi niz!
Volim svoju zemlju. Volim i iznimno topao i drag narod koji u njoj živi, ali hajdemo više usvojiti neka elementarna pravila ponašanja! Poštujmo one od kojih živimo! Budimo zadovoljni i s manjom zaradom, ne moramo sve steći odjednom! I uložimo malo u taj svoj turizam! Svi se uzdamo u njega, a ignoriramo činjenicu da nećemo dugo moći ovako.
Nijedna zemlja više nije sigurna, a gost želi nešto za novac koji daje. Uskoro ni oni pojedinci s iskrenim osmjehom više neće biti dovoljni za zadržati ga.