Sven Adam Ewin
Trošeći sebe vrijeme cijelo,
Tijelo sve manje snage ima.
I već si svjesna da ti tijelo
Radosti svijeta jedva prima.
Pa gledaš sebe (jesen stiže),
Kako premećeš stare slike;
Oblačiš crni svoj negliže,
Grotesku davne erotike.
Kuca na vrata. Već se čuje.
Uporno kuca. Ti si ljuta.
Zaludu plač, jer ona tu je,
A s njome i Vis Absoluta.
Ništa! Za ruku ti je primi
I pođite u susret zimi.
.