/Posvećeno najbrojnijoj obitelji Lijepe Naše/
piše: Marija Kukić
„Života se ne treba bojati“, riječi su Ružice Vukašinović iz Velike, majke šesnaestero djece. Ona i muž joj Josip na svijet su donijeli jedanaest dječaka i pet djevojčica i najbrojnija su obitelj u domovini.
Ružica je bila najmlađe dijete u svojoj obitelji. Željela je imati mlađu braću ili sestre da se ima s kime igrati, ali majka joj je zašla u godine kada više nije mogla rađati. Ružica je govorila da će, ako se ikada uda, imati mnogo djece. Uzor joj je bila sveta Katarina Sijenska koja je bila dvadesetčetvrto dijete u obitelji. Majka joj je rađala jedno ili dva djeteta godišnje.
Ružičin muž nije u početku braka razmišljao kao i supruga mu. Ali, krenulo je upravo onako kako je Ružica željela. Dom im je ubrzo bio ispunjen dječjim smijehom, ali i dječjim suzama. Nije uvijek bilo ni lako ni jednostavno. No, uz dobro organiziran dan, uz puno ljubavi i strpljenja… sve je išlo svojim slijedom.
Neprospavane noći nisu roditeljima bile nikakav teret. Donosile su im puno radosti i zadovoljstva jer tu, tu blizu njih, dišu, smiju se, boluju, plaču, trčkaraju, igraju se – njihova djeca. Nije bilo vremena za gledanje televizijskih serija, za ispijanje kava u susjedstvu jer čekala je za pranje u veš-loncu hrpa platnenih pelena, ali i dječja ustašca koje treba nahraniti i napojiti.
Koliko je ljubavi u srcu majčinu!!!
„Majke ruke svoje djece drže kratko, ali njihova srca zauvijek.“ (Nepoznati autor)
Kad je Ružica trebala roditi u četrdeset i petoj godini života svoje najmlađe dijete, svog Emanuela, njen liječnik je rekao da joj je trudnoća rizična jer je u godinama kada svaka trudnoća može imati posljedice za dijete. Ružica je odlučno odgovorila:
„Života se ne treba bojati… Ja svoje dijete želim roditi, imalo li ono ili ne imalo ruke i noge…“
Nikada joj liječnik više nije na tu temu ništa rekao. Emanuel je danas živo i zdravo dijete koje se grije toplinom i ljubavlju svoje brojne obitelji.
„Život je plamen koji uvijek gori, ali se opet ponovo zapali kada se dijete rodi.“ (B. Shaw)
Najteži trenutak u ovoj obitelji dogodio se 2 000. godine kada je noću izbio požar u obiteljskoj kući. Ma, nije da nije lako u trenu ostati bez krova nad glavom! Ali, već će se pronaći neko rješenje! Treba spašavati djecu. Jedno dijete nedostaje.
„O, Bože što mu se dogodilo?“ sva obezglavljena i u panici pita se Ružica. Jedno nedostaje! Tek nakon kratkog razmišljanja majka se dosjetila da je jedno dijete prespavalo kod prijatelja.
Specifičnost ove obitelji je i u tome što su svi glazbeno nadareni. Otac, zaljubljenik u glazbu, tu ljubav prenio je i na svoju djecu. Osnovao je tamburaški sastav u kojemu osim njega nastupa još petero/šestero djece, kojima je on i dirigent, i skladatelj, i tekstopisac, i aranžer, i mentor, i član… Pjevaju i sviraju uglavnom duhovne pjesme, ali im nisu strani ni neki drugi žanrovi. I majka rado zapjeva.
Postali su vrlo prepoznatljivi pa su rado viđeni i slušani u mnogim župama u zemlji i inozemstvu. Često gostuju, putuju, pjevaju, sviraju, a vjernici i ljudi željni dobre glazbe rado ih i s užitkom slušaju. Na svojim gostovanjima roditelji često svjedoče o svom roditeljstvu, o tome kako se nikada nisu bojali djece jer su vjerovali kako je Bog uz njih i s njima.
„Mi smo samo u prolazu na putu za onaj svijet. Ako budemo ovdje ljubili Gospodina i vršili volju Njegovu, čeka nas neopisiva radost u vječnosti. Isplati se za to žrtvovati“, govori gospođa Ružica.
E, da je više ovakvih i sličnih obitelji! Ne bi tada Slavonija, ne bi tada Lijepa Naša bila svakim danom sve siromašnija i pustija, ne bi vrtići i škole svake godine upisivale sve manje djece. Ova obitelj svijetao je primjer svim obiteljima koje se boje djece.
„Ja imam mnogo cvijeća“, rekao je, „ali najljepše cvijeće su djeca.“ (O. Wilde)