tekst: Marija Kukić
foto: Ivan Juroš
Jesen je prostrla po tlu najšareniji tepih izatkan od lišća. Ono šušti, šapuće, skakuće milovano nježnim povjetarcem, leprša nošeno pobješnjelim vjetrom.
foto: Ivan Juroš
Jesen je prostrla po tlu najšareniji tepih izatkan od lišća. Ono šušti, šapuće, skakuće milovano nježnim povjetarcem, leprša nošeno pobješnjelim vjetrom.
Topao je taj tepih. I nježan, mekan… Prekrio je sve. I travu, i zakašnjele cvjetove, i tlo, i jesenske plodove, i životinjice što gmižu po površini zemlje. Toplo im je i ugodno jer ogrnuo ih je tepih satkan od jeseni. I prekrio je sve tajne.
Baš kao što čovjekovo srce skriva mnoge tajne; mnoge boli, mnoge tuge, probleme, žalosti, mnoge neuspjehe… ali i uspjehe, i radosti, i zadovoljstva, i ljubavi, i sreću…
I ljudsko srce je slično tepihu od lišća, samo je izatkano od emocija.
Puno romantike u tako malo riječi islika.Samo
ograničeni ljudi ne mogu vidjeti tu ljepotu, i njih
mi je žao ………….