AH, TA SRIJEDA

piše: Marija Kukić
Skupili smo se na obilježavane jedne „okrugle“ ….ni sama ne znam koje po redu, …obljetnice gimnazijske mature. Okupljanje je dogovoreno u parku nedaleko stare dame – požeške gimnazije.

Došla sam kao i uvijek nešto ranije. Tada nisam bila vozač pa sam se morala prilagoditi voznom redu svog osobnog vozača.

Stojim u parku. Polagano pristižu neznanci. „ O, Bože, kakvi su ovo starci? A gospođe? Badava im frizure, šminka, garderoba … kada sijede vlasi, bore na licu, višak kilograma …pokazuju da je već odavno uvenuo cvijet njihove  mladosti.

Ma ne, ovo nisu moji! A tek trbuščine na većem dijelu muškog roda! O, Bože! Tko šiva tako velike konfekcijske brojeve?“ mrmljala sam sebi u bradu. „Ja ne izgledam tako“, pomislila sam.

Prepoznajem među pristiglima jednu jedinu osobu iz moje generacije. Većina se raštrkala diljem cijele Lijepe Naše, a neki i diljem svijeta. Iako ih nisam vidjela godinama jer sam propuštala  većinu proslava, shvatila sam da su to ipak moji bivši suučenici , moji gimnazijalci iz četvrtog C.

S radošću i nestrpljenjem očekujemo našu Anku, našu dobru razrednicu. Bila nam je dobra kao kruh. Voljela nas i razumjela. Bez ikakvih problema opravdavala je sve naše izostanke.

Kada se ona pojavila, ušli smo u jednu gimnazijsku učionicu gdje nas je čekao ostarjeli dnevnik i imenik našeg razreda.

Listam po njemu. Čudim se. Nisam do tada ni znala, ili sam namjerno zaboravila, da mi je te zadnje godine školovanja „poumirala“ sva bliža i daljnja rodbina i poznanici i da sam postala zapravo osamljeno siroče bez rodbine.

Misli mi se brzinom munje vraćaju mnogo godina unazad. Prisjećam se trenutaka „smrti“ svojih rođaka i poznanika. Uglavnom, svi su sahranjivani srijedom. Srijeda, najteži raspored  u tjednu. Šest sati nastave, šest različitih predmeta, šest različitih profesora. Užas! Tko može i uz najbolju volju biti spreman za sve predmete? Osobito kada počnu usmene i pisane provjere. A ocjene!? Pravo šarenilo proljetne rascvjetane livade.

Mi, vlakaši, a bilo nas je nekoliko, načinili smo dogovor. Srijedom ćemo ići u školu, ali školu nećemo vidjeti. U to vrijeme  ranim jutrom radnike je na posao vozio popularni „ćiro“, parnjača koja je poput najstrašnijeg zmaja kroz grotlo dimnjaka rigala crni, gusti dim. Na  postaji u Požegi strpljivo je čekala radnike da se umorni nakon osmosatnog rada vrate svojim domovima.

Dakle, mi vlakaši iziđemo iz šinobusa pa juriš  u „ćiru“! Udobno se smjestimo u vagone, a onda „zujimo“ cijelo vrijeme po njima sve do povratka kućama. I tako se to redalo gotovo svake srijede. A naša dobra profesorica Anka svaki puta bi opravdala našu usmenu ispriku. Tko bi se usudio ispričnicu tražiti od roditelja kad su oni bili sigurni da su njihova dobra i poslušna djeca na nastavi?

Da bi imao neki valjani razlog za izostanak, morao si nešto mudro i smisliti. I tako meni, Bože mi oprosti, „pomrla“  cijela rodbina i znanci. O, da su oni to znali!

Išlo to tako neko vrijeme sve dok nas netko nije otkucao. Jednoga dana brrr! Razrednica reče: „Čujem ja da vi (pa počne nabrajati naša imena), dakle, da vi dođete u Požegu, ali ne i u gimnaziju“.

„Čujem ja“ , nastavi ona, „da vi cijelo vrijeme provedete u vagonima radničkog vlaka“.

Bilo mi je da u zemlju propadnem od srama.  I, gle čuda! Od toga dana su oživjeli svi članovi moje  bliže i daljnje rodbine, svi moji poznanici, ni jednom od njih nije palo na pamet umrijeti.

I tako na jednoj „okrugloj“ proslavi mature, podsjetih se da sam i ja nekada bila samo –  dijete.