Joso Špionjak
Tmurno nebo, nevrijeme prijeti,
u snu dubokom ljudi su mnogi,
nastojim se, eto, svemu oduprijeti,
kano siromašni prosjak bosonogi.
Široko more okrutnih sudbina,
proguta snove mladosti rane,
sad vrt edenski viče iz dubina:
Ne daj golo trnje da ostane!
Ogroman teret šlepaju mravi,
besanih sati nitko ne zna broj,
svijet umorni traži balans pravi –
pitam se kud li gmiže ovaj stroj?
Nevoljko na putovanje krećem,
gazeći ulice surovo hladne i strane,
maštam kako drage ljude srećem
i kod takvih želja često zastanem.
Teško je ljubitelju slika starih,
koji snove sniva o nebu plavom,
ah, kako samog sebe izmrcvarih,
hrvajuć se s drskim zaboravom.