Ruža Zubac-Ištuk
(Vesni Parun)
Sva vrela jezika pretočila si u kudravo krdo riječi –
u poetski čin,
uvažavajući disciplinu gladi, ljubavi i bolesti u čaši života.
Iz tvoga pera nicale su masline, mrvice neba trusile
trudne voćnjake,
cvjetao je i venuo nemir u perunikama,
disala svjetlost u jantaru nemirnoga morskog oka.
Prela si uzdahe vjetra poput pastirice čedne na proplanku
i u mirisu smilja ostavljala ljepotu pređe ispod uzglavlja za žednog konjanika.
Ali, vrijeme je žeglo na tvome dlanu sunce u zrcalu nemirnoga sna plahe košute.
Voljele su te vode promjenjive ćudi i nemoć plača zbog gorčine u riječima
kojima si boljela obraze mrtvih obećanja, a nakon toga si, svikla na čekanje,
u božanstvu svoga stiha osluškivala žamor noći, tugu i radost sutra.
I nisi morala drhtati nad vječnom mladošću svoje umjetnosti u želji da bude čitana
jer tvoja je poezija izvor iz kojega teče blagost i ljepota onoga tko je čita.