Kristina Rogić
Čitav moj život slio se u ovu noć
I svanuća nikada vidjeti ne bih htjela
Na koljenima tvojim moja se kosa rasula i uplela…
Ali znam,da noćas te gubim… Ali znam, iako to nikad izgovorila nebi, ja te ljubim….
Još me samo noćas pusti
Pusti me da se utopim u tebi kao da izvor si, rijeka il more
Pa idi, idi daleko, daleko
Kad svanu zore…
Ali zatvori oči, čvrsto;da zaboli, da duže tama potraje
i da zora ne rastavi naše zagrljaje…