Male geste a velika djela
Iz naše arhive/ objavljeno 24.08.2016.
tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Prošloga tjedna u našoj pošti nađe se i ovakva poruka: “Dobila sam preporuku za Vašu stranicu te ovim putem molim za pomoć. Naime, stigla sam prije mjesec dana i prijavila sam se na Arbeitsamt. No, kako ne znam baš dobro njemački rekli su mi da dovedem nekoga tko će mi prevoditi razgovor s agentom. Kako ja ne znam nikoga u Berlinu, tako sam se odlučila obratiti Vama u nadi da mi možda možete pomoći i preporučiti nekoga.” I u potpisu ime osobe koja treba pomoć.
Dobro, ovakvih i sličnih poruka imamo vrlo često. Puno je naših ljudi stiglo u Berlin i druge njemačke gradove u prošloj i ovoj godini. Bilo je upita za pomoć u traženju stana, posla, bilo je traženja rođaka, hrvatskih udružnja, pa i novca. Ma, bilo je raznih potreba. Tamo gdje smo mogli, pomogli smo a ako to i nismo bili u mogućnosti, stavili bismo to odmah do znanja. U najmanju ruku, svima smo barem odgovorili na poslani upit.
Tako eto, čitam i odgovaram i na gore spomenutu i citiranu, nedavnu poruku u kojoj se traži pomoć u prijevodu pri javljanju na Biro rada.
U tijeku su godišnji odmori, kako moj tako i brojnih poznanika i prijatelja. Koga preporučiti? Odlučujemo se, uz dozvolu gospođe koja treba pomoć, na objavu kratkog oglasa. U tom oglasu molimo one koji dobro govore njemački jezik i imaju volje i vremena pomoći onome kome pomoć treba, da nam se jave.
Pravo rečeno, nisam baš previše očekivala od te objave. Ljudi su danas zauzeti sobom, ne stignu misliti na druge. I na žalost, vrlo skeptični prema drugima, poučeni nekim gorkim iskustvima. Pa, eto!
No, čujte, pogriješih u procjeni! Nije se po objavi oglasa o traženju pomoći, na našim stranicama, “tinta ni osušila”, kad stiže poruka. Piše nam jedna gospođa iz Berlina i nudi svoju pomoć pri prevođenju. Ostavlja broj telefona kao kontakt.
Sad, ne trčim odmah prenijeti kontakt. Radije ga najprije provjeravam. Tijekom dana nazivam dostavljeni broj telefona. No, bezuspješno, nitko se ne javlja. Već pomišljam kako je broj nepostojeći kao i osoba koja je ponudila pomoć. Pa mi žao.
Nekako predvečer stiže poruka od gospođe koja je ponudila pomoć. Prijateljica bolesna pa ju posjetila, pomogla joj. Zbog toga nije bila doma niti u prilici odgovoriti na poziv. Čuvši moju poruku, šalje email. I ja nazivam. Gospođa se javlja. I velim joj najprije kako mi je drago da postoji. A ona se smije.
Tako, lijepo se upoznasmo i ispričasmo gospođa i ja. Inače je Zagrepčanka sa vrlo dugim životnim stažom u Njemačkoj. Stigla je tu kao trogodišnjakinja. I naravno,dobro poznaje njemački jezik. I naravno, spremna je pomoći. Veli, žao joj gospođe koja je tek stigla u Berlin a ne poznaje jezik i nema nikoga poznatoga. A imala je, istina, i loših iskustava kad je nekome pomogla. No, to ju ne spriječava da misli pozitivno. I pomogne opet. I opet. Bio je to dug i vrlo ugodan razgovor.
Eto! Kontakt smo proslijedili. Gospođa koja treba pomoć ne može da vjeruje tolikoj sreći. Baš se obradovala. Veli: Ide odmah nazvati!
Ostatak komunikacije, prepustismo njima dvjema. Nadamo se, pronaći će zajedničku riječ.
Jednoj upućujemo riječ: Hvala!
A drugoj: Sretno!
