DIJETE JE PROHODALO

IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Berlin/ Obradovala me vijest kolege Cipara, našeg urednika i kolumniste iz domovine koji intenzivno i dnevno prati statističke podatke  vezane uz Hrvatski Glas Berlin. Od prije koji dan dnevno nas intenzivno prolista preko devet tisuća čitatelja u Berlinu, Njemačkoj, Hrvatskoj i drugdje u svijetu. Točnije, broj  iznosio devet tisuća i tri čitatelja dnevno. Kako se brojka već duže vremena po završetku ljetnih praznika „vukla“ na granici devet tisuća, ovoj trojici čitatelja preko tog broja, posebno se obradovah. To vrijedi! Idemo dalje …kažem u sebi.
Tri godine je od početka rada na portalu. Bijaše to ponajprije blog pa potom portal s iznajmljenom domenom. No, u oba slučaja, čisti ručni rad, nastao iz ljubavi, iz želje nas novinarskih entuzijasta, tekstove, pripovijesti, reportaže i fotografije vrijednih ljudi i događaja, na duže vrijeme učiniti dostupnima, duga životnog vijeka. I eto …preko tisući i šest stotina priloga s bezbroj fotografija je tu. Više od 20 predivnih suradnika širom svijeta koji pišu i pišu …Usput smo svi zajedno učili …kako o tehmčkim i elektroničkim tako i o novinarskim a i životnim stranama u bezbroj lekcija. Upoznavali druge a i sami sebe.  Naš prvotno uski, iseljenički podij, zdušno se dijelio i širio srazmjerno našim korjenima, vezama i svakodnevnim dodirima.

Znalo je biti napeto u diskusijama, komentarima. Znalo je biti potresno, tužno ili pak radosno. Znalo je biti nezaboravno. Znali smo se diviti fotografijama. Ili pristiglim tekstovima. Ili pak poticati suradnju širom svijeta. Ili biti kategorični u nakanama. Jasni u samostalnosti. Jednostavnosti. Izreka kaže ..tko posije …i žnjati će.
Pronalazili su nas ljudi na različitim stranama svijeta. Pitali. Oglašavali. Poslali sliku. Na našim se stranama osjećali doma. Poput …recimo …Milorada iz Rijeke. Našeg usamljenog ratnika. Kao posljednje …poslao nam fotografije naslova “Moj pogled”, napisao …uskoro stiže priča … Tu se život zaustavio. I mi smo zapalili svijeću, u Berlinu, Brodu i drugdje …za prijatelja, suradnika.

Bilo je i stvari koje su se uvlačile pod kožu. Naši suradnici Marija i Alfred Matijašević ove će redove čitati u rodnom Strušcu. Njihov „privremeni“ dolazak u Njemačku, malo se neplanirano  „otegnuo“…tri četiri decenije dugo. Povratak ili odlazak  nije prošao bezbolno. No, konačno , sad su u svome i na svome , tople im pozdrave šaljemo a oni nama brižno uzvraćaju. Pisaće nam i dalje Kratka pisma iz domovine i slati  majstorske fotografije …obećali su. Domovina se pojačala …kaže zadovoljno kolega Cipar  videći već naše povratnike u svojem dopisničkom taboru.

Bilo je trenutaka koje dugo pamtim. Kad u mojem žalovanju što je dopisništvo sa Slobodnom Dalmacijom okončano, uvidje moju slabost, kolega me “utješi”  riječima: – Ta vijest je ravna onoj kako se u Kini prosula jedna vreća s rižom. Treba dalje. Čekaju te strane Hrvatskog Glasa. To me podiglo s poda. Dalo krila.

Ništa manje zadovoljstva prouzrokovao je interes drugih za strane Hrvatskog Glasa Berlin. E, sad …odgovoriti svima ne stižemo. Ipak …neka pisma nemoguće ne zamijetiti. Primjerice, ono mlade Laure Liste, berlinske maturantice koja želi pisati maturski rad o Hrvatima u Berlinu. Kako je divne susrete izazvala njena želja. I prezentaciju o Hrvatima punog pogotka. Zdušno se u ovaj eksperiment uključili Elizabeta, Ivan, Franjo, braća Tokić, studentice Lucija i Anja. Imala je Laura o čemu pisati. Sad njeno djelo daje rezultate. Ovih dana javila nam se najprije majka jedne naše maturantice. Onda i sama djevojka. Kažu …zamijetili na našim stranama kako je mlada Njemica radila matursku radnju o Hrvatima. Pa pitaju …kako  je to sve radila, s kim razgovarala, od kud počela, s kojom temom i naslovom. Može li biti ljepšeg nastavka. Bit će još maturskih radnji na temu Hrvata u iseljeništvu. Ovoga puta na temu: Jezik kao ključ integracije …na primjeru Hrvata u Berlinu. I to iz pera mladih Hrvata. Vele …učiteljica njemačkog jezika, mentorica, rekla …Bravo! To i mi …zadovoljno …kažemo željni još više upoznati putove naših mladih u Berlinu i drugdje u iseljeništvu. U želji povratak u stari kraj učiniti nam što skorije mogućim, u našoj velikoj čežnji za rodnim krajem, ponekad smo njihove putove, želje i potrebe, vlastiti njihov razvitak, i nehotice  zapostavljali.

Pred nama je u petak, u dvorani Hrvatske katoličke misije, Pola ure kulture. Večer nosi naslov “Mojih 365 dana u Africi”. Gošća večeri je Andrea Vidović, hrabra mlada djevojka koja je provela godinu dana u Pretoriji sudjelujući u dobrovoljnoj socijalnoj godini. Naše je zadovoljstvo, pravi Božji dar što je Andrea u to godinu dana bila naša suradnica čije smo tekstove iz Pretorie, o Africi, gladno i žedno čekali i čitali. I u petak ćemo s radošću saslušati iskaze, doživljaje i razmišljanja naše Andreje. I za  Hrvatski Glas Berlin, to je svojevrsna premijera. Prvi puta  …osim glasa …pokazuje  i svoje lice, silazi s virtualnih, ovih strana koje čitate. Naše dijete je prohodalo. Budite s nama. Susretu se radujemo, ponosni na ono što zajedno žanjemo.