Piše: Dragica Šimić
Luje je polako pripremao stol za ručak postavljajući svaki dan iste pjate sa uzorkom malih, sitnih, bordo cvjetića sa zelenim listićima koji su već dobrano izblijedjeli od vremena i pranja. Posložio bi bijele salvetice na pola i na njih postavio pribor za jelo, bokal crnog vina spravljenog od najboljeg korčulanskog grožđa, led i starinske, staklene krigle. Na kraju bi u mali vrč usuo domaće maslinovo ulje koje se ljeskalo bogatom zlatnom bojom s tek blagom primjesom pastelno zelene. Svaki je predmet na tom stolu šutnjom i samim svojim postojanjem pričao svoju priču.
Pozvao bi je tihim i nesigurnim glasom, pokazujući na posude iz kojih se širio opojni miris mediteranske kuhinje.
Od smrti njegove majke sve je još ostalo isto, ista stara drvena komoda puna još nekorištenog porculana,kristalnih čaša koje su služile više za ukras nego za upotrebu, veliki masivni, hrastovi stol i stolice sa bogato urešenim ornamentima na naslonima. Iste čipkane zavjese koje su žudile za peglanjem neke iskusne domaćice koja bi ih dovela u red, sakrivale su starinske zatvorene škure i drveni štap u kutu sa mesinganom ukrasnom drškom kojim se stara gospođa pomagala u hodu.
Samo je taj prvi kat odisao dahom starog vremena, stare slike na zidu i prizori iz iseljeničkog života pričali su svaki dan iste, stare, za Luju sretne dane, sve dok se godinama poslije nije privikao na svoj usamljenički život.
Ostatak kuće, gornja tri kata bila su uređena iskusnom rukom stručnjaka za interijere kao apartmani za goste.
Ostavila je peglu, oprala ruke i ispustila se u udobnu stolicu. Izvadila je janjeći kotlet i kuhanu blitvu koja je zadržala svoju finu tamnozelenu boju. Luje je napravio isto zalijevajući odmjerenim pokretima sadržaj na tanjuru maslinovim uljem. Ubacio je kocku leda u svoju i njenu čašu i sigurnim pokretima sipao vino boje rubina u obje. Nakratko su se pogledali i izgovorili: – U slast!
Ono prvo što je zapazila kod Luje bile su svijetlo plave oči, oči djeteta na licu zrelog čovjeka. Uvijek je ljude gledala u oči pri prvom susretu pokušavajući iz njih pročitati priču. Oči govore sve, u njihovim svjetlim prostranstvima iščitavaju se radosti, tuge, bol, sjeta. Njima prolaze sjenke i odražavaju se tragovi kao što se odražavaju vrbe na površini mirne rijeke i njih ljudski um nije u stanju zaustaviti da bi ih sakrio od oka promatrača.
Bilo je to netom nakon što su je upozoravali:
-Ma znaš, on ti je malo čudan.
-Kako čudan? pitala je tražeći objašnjenje.
-Ma imao je neku operaciju na glavi a posljedicu su i sad vidljive, nastavljali su sa šturim upozorenjima.
Prvi dan je s oprezom spremala kuću pazeći da mu ne bude često na putu. Luje se ujutro vraćao iz kupovine noseći pod miškom cijeli svežanj dnevne štampe koju bi kasnije pažljivo i mirno iščitavao. Kada bi zatrebala njegovu pomoć, odložio bi novine susretljivo pružajući istu. Samo bi ponekad lagano otpuhivao u nemoći da izgovori tečno odgovore na njena pitanja u vezi posla.
Sada je otpio polako gutljaj vina. U kuhinji se čulo samo blago zveckanje pribora za jelo popraćeno tihim javljanjem cvrčka u ruzmarinu.
Sve ga je to vraćalo u vrijeme kad je živio u punoj kući dok su još otac i majka bili u punoj snazi. Njegova su sjećanja uvijek započinjala u onim davnim vremenima kada su se u Italiji, u Veneciji ukrcali na prekooceanski brod Queen Elizabeth za Australiju. Škrta zemlja nije više davala dovoljno hrane za veliku obitelj pa su, kao i mnogi drugi krenuli na put u nepoznato. Tada je bio trinaestogodišnji dječak a njegova dva brata nešto stariji od njega. Otrgnut od dalmatinskih vrelih ljeta i surovih biokovskih zima koje su nemilice zamele zabačene planinske zaseoke, po prvi put se susreo sa svjetlima velegrada, jer je brod bio poput velikog grada u koji je stupio svojom dječačkom nogom. Obilje hrane, nada u bolji život na dugom putovanju koje je trajalo dugih trideset dana veselilo je siromašnu obitelj koja je posudila novce od bogatih rođaka koji su već svoje snove sanjali u dalekoj zemlji.
Vrijedni otac se brzo snašao na bogatim obalama Sydneya radeći svakojake poslove pa su ubrzo kupili vlastitu farmu na kojoj su uzgajali stoku. Lujo je pohađao australsku školu, brzo naučio jezik i rado obavljao poslove na farmi izrastajući u jakog mladića koji se polako stapao s novom kulturom toga bogatoga svijeta. U njegovim svjetloplavim, dječačkim očima uvijek je nosio iskričavi sjaj mediterana, vrelinu krša, opojnost trava, oporost nezrelih maslina. Sjećao se bura što su rastjeravale tanke omaglice i činile vidljivim daleke otoke i bijele brodove usidrene u lukama doživljavajući istovremeno i ovu novu, podatnu zemlju svojom gdje se snovi ispunjavaju puno lakše nego na dalmatinskom kršu.
Ispočetka lagani a s vremenom i nesnosni bolovi u glavi prekinuli su njegove snove. Dijagnoza je bila poražavajuća. Saznanje o zloćudnom tumoru koji je hitno trebalo operirati i loša predviđanja liječnika zaustavili su njegove mnoge mladićke želje, potopili mnoge brodice bijelih jedara.
Jednog jutra probudio se nag u poznatom kliničkom centru u Sidneyu. Osjećao je strahovitu hladnoću kao da su mu sve bure mediterana nastanile tijelo i kosti. Zamolio je sestru da mu donese pokrivač. Zamatajući ga u hladne i mokre plahte objasnila mu je da mu je odstranjen tumor na mozgu i da je u vrućici . Oporavak je trajao dugo i Luje je bio prisiljen na boravak u kući u kojoj se majka brinula za njega. Poklanjala mu je sve svoje dragocjeno vrijeme jer su druga djeca bila zdrava i uskoro napustila roditeljski dom.
Lujo više nije nikada mogao govoriti kao prije. Sve druge funkcije tijela bile su uredne. Morao se polako miriti sa svojom teškoćom pa se i poslije oporavka nerado družio s vršnjacima. Ostajao bi u krugu obitelji koja mu je pomagala u njegovoj namjeri da izgovori misao, tu se uvijek osjećao sigurno i zaštićeno.
Pet godina poslije vratio se u Dalmaciju praćen već starim roditeljima, očevom još uvijek snažnom pojavom i majčinim nježnim i brižniim rukama. Povratak ga je veselio. Ispunjavala ga je misao da se vraća među svoje, one koji će ga voljeti i s takvom manom. I nije se prevario. Preporodio se u velikom masleniku koji je zasadio zajedno s ocem, vraćao bi se uvijek u okrilje i utočište obitelji zadovoljan poslije teškog rada na obroncima drevne planine na kojoj je proveo djetinjstvo.
Ipak bi ga ponekad zabolio pogled neukih seljana koji bi ga zagledali ispitivački u prolazu, oprezno pogledajući veliki rez na glavi iza desnog uha na kojemu više nikada nije izrasla kosa. Proučavali bi njegovo ponašanje kao da su željeli uočiti na njemu nešto neprirodno, nešto loše, nešto o čemu će u svojoj dokolici raspravljati i raspredati nadugo i naširoko.
Godine su prolazile i prvo se ugasio očev život. Ali je Luje bio već snažan i samostalan. Već dugo je proizvodio i prodavao najbolje ulje i vino. S malo riječi družio se sa bližom obitelji koja mu je uvijek bila pri ruci.
Majka se gasila polako. S njom je otišao zadnji miris djetinjstva koji je čuvao u svijetlim dječačkim očima. I zato nije dao ništa mijenjati poslije njene smrti. Noću bi se spuštao umoran u bijele plahte obrubljene njenim bogatim vezom. Čuo je tiho šuškanje konca u igli što isprepliće najtanje i najljepše niti i dok mu priča o svojoj mladosti, dalekim zaselcima, sirotinji i životu koji ju je isklesao u takvu požrtvovnu ženu.
Svega se toga sjeća Luje svaki dan dok je objedovao iz starih majčinih tanjura sa uzorkom bordo cvjetića sa zelenim listićima osjetivši u trenutku da je njom ispričao svoju priču tihoj sagovornici preko puta stola. I bi mu ta šutnja ugodnija od bilo kojeg davnog sretnog razgovora jer je u jednom kratkom pogledu ugledao u njenim očima blagost majčina pogleda, neprocjenjivu draž i divljenje njegovom strpljenju kojim se još uvijek,u samoći borio protiv sada već rijetkih glavobolja.
-Luje s očima djeteta, tvoja je šutnja ljepša od bilo kojih velikih izgovorenih riječi što se u svojoj nestalnosti i neiskrenosti izgube u najtišem pijuku vjetra.
Pomislila je i spustila pogled sakrivajući u očima zadnje magličaste sjenke bola koje su šutnjom pričale i njenu priču.
Ne nose li ih svi u sebi?