Drago pismo iz Slavonije, točnije iz Osijeka, šalje nam Ruža Zubac-Ištuk. Vrijedno je objave u cijelosti. Autorica je učiteljica hrvatskoga jezika s 43 godine iskustva u radu s djecom. Piše za odrasle i djecu, Nagrađivana… O svemu tome više ćemo drugi puta jer smo sigurni kako je pismo koje čitate jedno od brojnih pisanih uradaka na stranicama Glasa iz pera Ruže Zubac-Ištuk, naše nove suradnice. /Uredništvo/
piše: Ruža Zubac-Ištuk
Poštovana urednice Breljak,
tragajući za nekim zanimljivim književnim ostvarajima na internetu, pronašla sam portal Hrvatski glas Berlin. Po prirodi znatiželjna, odlučila sam saznati što se krije iza naslova navedenih rubrika.
Što sam dulje čitala, sve više sam pronalazila sebe u sadržajima, od svoga djetinjstva do duboke zrelosti.
Bila sam učenica osnovne škole kada je moj otac složio svoju skromnu odjeću u kofer i uputio se na privremeni rad u Njemačku da bi prehranio svoju sedmeročlanu obitelj, iškolovao četvero djece. Otišao je u neizvjesnost iz koje je godinama dolazio kao gost dva-tri puta godišnje dok nije dobio skromnu njemačku mirovinu.
Sretan što je napokon svaki dan u svojoj kući, iako već dobrano načetoga zdravlja, uživao je u svakom trenutku s nama, mada smo se kao obitelj već počeli osipali i stvarati svoju, u svakom grumenu škrte oranice, mirisu pokošene trave složene kosom u otkose i nekom neuobičajenom spokoju. Često je, šaleći se, ponavljao svoju uzrečicu: „Da mi se barem naradit᾽, a neću jer se ona kučka već oborila ispod pola Kamešnice. Samo što mi nije rupila prid kuću.” I stigla je. Odnijela ga kao bezazleno dijete željno neproživljenoga života sa svojom ženom i djecom.
I dok ovo pišem, ne mogu se oteti spoznaji da je moga oca otjerala od obitelji neimaština izazvana nezaposlenošću, komunistička vlast nesklona katolicima k tomu i neistomišljenicima, želja da školuje svoju djecu i, kako je znao reći, izvede na pravi put.
Ali, ne mogu se oteti kušnji, a ne poistovjetiti vlast koje više nema s vlastima nakon Domovinskog rata jer životi su se gubili za slobodu, pravdu, ravnopravnost, domovinu bez mita, korupcije, depotizma; državu u kojoj će se cijeniti rad, zapošljavati sposobni ljudi, a ne oni po preporuci gradonačelnika, župana i druge političke elite, prijateljstvu, kumstvu…
Samo jednim telefonskim pozivom, koji nitko ne prisluškuje, njihov „najsposobniji“ dobiva radno mjesto. To najbolje znaju oni koji su sa završenim doktoratom dobili preko dvjesto „odbijenica“ jer su najbolje riješili pitanja (dobivena unaprijed) na natječaju oni koji su na ispite izlazili bezbroj puta dok ih nisu kupili ili „sredili“ potom „zapeli“ na polaganju stručnog ispita. A stručni ispit i nije neki „bauk“ jer on nije u svim natječajima bitan jer ovisi ima li ga ili nema unaprijed odabrani kandidat.
Evo, zašto i danas naši ljudi odlaze iz Lijepe Naše, kako je volimo nazivati.
Što se promijenilo?
Borba za preživljavanje nije. Strah od budućnosti sve je veći u nezaposlenim ljudima, onima koji rade, a plaću ne dobivaju, i onima s malim primanjima nedostatnim za solidan život (preživljavanje i režije). Neimaština i glad, možda mi se čini, caruju, a kante za smeće sve su posjećenije. Nekada se za bogata čovjeka reklo da leži na parama, a danas… Na čemu leže današnji bogataši? Valjda na brojkama.
Ne mogu završiti svoje razmišljanje, mada se sukobljava s mojim osjećajima, etikom i poimanjem života, a da ne postavim nekoliko pitanja.
Jesu li mene moji roditelji krivo odgajali pripremajući me za poštenu borbu sa životom? Jesam li ja svoju djecu krivo odgajala ulijevajući im vjeru i poštenje? Jesam li četrdeset i tri godine krivo odgajala svoje učenike?
Od početka rata u Ukrajini hrvatski mediji su puni plača nad ukrajinskim narodom. Svaki razuman čovjek suosjeća s njima, posebice mi koji smo rat živjeli i preživjeli držeći u naručju svoju djecu i svu djecu koja su živjela i spavala u hladnim podrumima, ali čini mi se da je hrvatska vlast sve suze isplaka, zato ne plače nad sudbinom svoga naroda, a trebala bi, itekako.
I vi, dragi moji, koji ste se otisnuli u tuđinu netom ili prije nekoliko desetljeća, niste otišli iz svoje domovine željni bogatstva i slave, nego kruha koji ćete zaraditi svojim znanjem, radom i odricanjem, i željni dostojanstva, dakako, što danas mnogi u Lijepoj Našoj ne mogu imati, a godine im odmiču.
Molim vas, pomognite im, kada se oslobode straha od tuđine, otisnu i dođu k vama, barem dok im koraci ne očvrsnu na nepoznatoj stazi.
Draga urednice Breljak, dragi članovi uredništva, hvala vam što na svoj način doprinosite jačanju hrvatske riječi, a s pomoću nje i snazi zajedništva hrvatskoga čovjeka.
Nadam se da ćete me primiti kao novog suradnika, a do tada lijepe i iskrene pozdrave iz Slavonije šalje vam Ruža Zubac-Ištuk.
U Osijeku 21. svibnja 2023.
Ruža Zubac-Ištuk