Stipo Lučić
Kuće
Usnulim gradom, ponosno i tiho stoje,
gluhe, slijepe, nijeme, kuće stare,
ostavljene, napuštene, nepotrebne,
derutne, ruševne, obnovljene i popravljene.
Pričaju priče, prolaznike dozivaju, poglede mame,
putniče čuješ li plač djeteta novorođenog,
staračke uzdahe u postelji posljednjoj,
žamor čeljadi za objedom obiteljskim,
vrisku djece razigrane, neumorne,
molitvu težačku u smiraju dana
i san zaslužni umornih težaka?
Oslušni radost majčinsku, brigu očevu,
sitne tuge dječje i radosti kirvajske,
odlaske tužne i povratke iščekivane.
Osjeti miris ručkova nedjeljnih,
šlingeraja i fornjgi djevojački opranih,
pjesmu umilnu mladenačku oslušni i
bećarski raskalašeni tamburice cik.
Zidovi nijemi i krovovi visoki,
Vape, zovu život k sebi,
ruke vrijedne i generacije nove.
16.08.2016.god
Grad i kuće bez ljudi odaju tužnu sliku, sjetnu, tugaljivu u vuku na razmišljanje o prošlosti. Tako je i pjesma nastala u jednoj šetnji gradom Pakracom u Slavoniji. Hvala Dragana.
Predivno iznesena emocija….
Mene obicnog citaca si, kao pravi vodic proveo (necu reci zapustenim gradom, jer oduvijek je bilo takvih gradova, samo smo ih mi drugacije dozivljavali) gradom koji zivi na svoj najosebujniji moguci nacin….jer grad ne cine oni koji su ga napustili…….
Stipo hvala na setnji…….