Iz naše arhive/ objavljeno 11.9. 2016.
Odakle nam pravo nadati se boljoj budućnosti?
piše: Dražen Radman
‘
‘Pred nama je Uskrs, blagdan u kojem se razvilo i učvrstilo kršćanstvo, dan koji nas vjerom u ljepotu života poziva da s nadom u bolju budućnost zakoračimo iz naše sadašnjosti.”
(Ivo Sanader, travanj 2005.)
”Hrvatska će se zalagati da cijeli region zapadnog Balkana postane dio ujedinjene Europe jer je to naša budućnost.”
(Ivo Josipović, srpanj 2013.)
”Nema naroda koji bi, zaboravljajući prošlost, mogao izgraditi budućnost.”
(Stjepan Mesić, siječanj 2014.)
”Tražimo bolji život u budućnosti, a ne u prošlosti.”
(Kolinda Grabar-Kitarović, ožujak 2015.)
”Mi na listi imamo ljude koji Hrvatsku žele vratiti u bolju budućnost.”
(Slavko Linić, listopad 2015.)
”Ne smijemo zaboraviti našu prošlost, ali bolja budućnost mora biti naš cilj.”
(Tihomir Orešković, veljača 2016.)
”Svatko živi sa svojom istinom, a svima nam treba bolja budućnost.”
(Milan Bandić, kolovoz 2016.)
”Okupimo ljude pune talenta, bistrih očiju i elana koji vodi u bolju budućnost i vratimo Hrvatsku na siguran smjer.”
(Zoran Milanović, rujan 2016.)
”Biraj bolju budućnost!”
(Andrej Plenković, rujan 2016.)
Već godinama, pa i desetljećima, čekamo da osvane ta ‘bolja budućnost’. Sa svih strana, napose uoči parlamentarnih ili lokalnih izbora, slušamo kako će se u ‘našem’ mandatu stvari popraviti do te mjere da ćemo napokon postati sretna i blagoslovljena zemlja.
No, takva budućnost nikako da dođe. Uvijek se ispriječi neka nova okolnost, neki novi loši ljudi, neki novi ‘balvan’ koji se namjesti baš onda kada, eto, krenemo putem dugo žuđenog boljitka i prosperiteta.
Neminovno, ako ćemo se približiti nekom suvislom odgovoru u svezi naše ‘bolje budućnosti’, moramo znati postaviti nekoliko pravih pitanja.
Prvo: Krije li se sudbina naše (osobne) ‘bolje budućnosti’ u rukama ljudi na ‘odgovornim položajima’?
Drugo: Što je to, uopće, bolja budućnost? Treće:
Može li nam se dogoditi ‘bolja budućnost’ bez boljeg čovjeka, bez duboke promjene u nama samima?
L. N. Tolstoj je jednom rekao: ”Svi misle o promjeni svijeta, ali nitko ne misli o promjeni samoga sebe.” A s obzirom da smo, još uvijek, miljama daleko od iskrenog preispitivanja i poniznog priznanja svojih grijeha, kako u ‘višim’ tako i u ‘nižim’ slojevima društva, postavlja se legitimno pitanje: Odakle nam pravo nadati se ‘boljoj budućnosti’ ako nam ni na kraj pameti nisu promjene u našim vlastitim srcima? Puna su nam usta (vanjskih) reformi , ali s kojom snagom i njih provesti kad su nam duše pune zajedljivosti, nevaljalih motiva i gorkih utega?
Može li ptica ranjenog ili slomljenog krila poletjeti i uz nabolju svoju volju? Ne može. Ili može, ali tek za vrlo kratko. Ptica treba biti iscijeljena pa onda može letjeti kako treba. Ne za kratko, nego zadugo.
Ali, što ako ptica ne želi priznati da joj je krilo slomljeno i ne traži pomoć na pravom mjestu? Dakako, njena agonija neće ostati ista. U međuvremenu, još će se više produbiti.
Nadalje, zamislite hotel koji ima bazen sa zamućenom ili zatrovanom vodom. Zamislite da direktor tog hotela rekne: ‘‘Ajme tuge! Sve manje nam gostiju dolazi! Svima nam se loše piše ako se ovako nastavi… Da mi je vidjeti o čemu se radi… Hmm, znam, zasigurno je razlog tomu što su pločice oko bazena previše tamne boje pa to djeluje deprimirajuće na goste. Da, to je ono što trebamo – tamne pločice zamjeniti svijetlima! Onda će nam se gosti vratiti! Onda nas sviju čeka svijetla i bolja budućnost! Bolja nego ikad prije! Eureka! Samo, dragi moji djelatnici, trebamo se svi solidarizirati sa situacijom, biti štedljivi i strpljivo čekati dok se ne izvrši – reforma pločica.”
Već znate, poanta nije u pločicama, nego u čepu. Dok se ne otvori čep na dnu bazena i ne iscuri mutna i otrovna voda iz njega, ne postoji mogućnost za bolju budućnost. Čak ni uz najbolju volju i najiskrenije namjere. Jasno, sve dok nova i čista voda ne napuni bazen – nema bolje budućnosti!
U našoj zemlji, još uvijek, previše ljudi vodi računa o pločicama, a premalo o mutnoj i zatrovanoj vodi u svom bazenu. Ili ovako, još uvijek previše ljudi gleda u tuđe bazene i drže kako tuđi bazeni imaju, je li, daleko mutniju vodu od ‘naše’. Ili daleko tamnije pločice od ‘naših’. Ne vidimo da nas otrovne vode mržnje, sebičnosti, zavisti, požude i prijevare ‘smanjuju’ i utapaju kao ljude. Kao ljude koji su, prije i iznad svega, odgovorni za sadržaj svog, a ne tuđeg bazena. Kao ljude koji su sami odlučili ‘zataškati stvar’ i ne dizati čep na dnu bazena kako bi iz njega istekla sva naša nečist. To odbijanje i ‘zataškavanje’ zove se sasvim jednostavnim imenima – ponos i sebeljublje.
Što se tiče nove i čiste vode, kako god okrenuli, ona se može primiti samo iz novog i čistog izvora. Mi je sami u sebi nemamo. Ona mora doći izvana. Kako god netko o tome razmišljao, samo ću reći da, meni osobno, iznova i iznova, dobro i nenadmašno stoji Isusova riječ upućena Samarijanki: ”Tko god pije od te vode, opet će ožednjeti. A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikada ožednjeti.” (Ivan 4:13-14)
Tko je, pred Njim, došao do priznanja da se u bazenu njegova srca nalazi zla i mutna voda, i tko se ‘usudio’ podignuti čep kako bi u nj ušla nova, zdrava i živa voda odozgor, zna o čemu govorim. Zna kako mu se život promjenio. Zna kako se u nj nastanio mir umjesto straha, sigurnost umjesto tjeskobe, ljubav umjesto prijezira, sloboda umjesto kukavičluka.
Bez imalo sumnje, na kraju, slobodan sam reći – bez promjenjenog srca ne postoji mogućnost za bolju (osobnu i narodnu) budućnost. Ostaje samo strastveno bavljenje tuđim bazenima. I eventualni entuzijazam oko promjene pločica uokolo našeg zatrovanog bazena . Netko bi rekao da će se, u tom slučaju, raditi o polaganoj smrti. Rekao bih, ne toliko zbog naše mutne vode, koliko zbog nastojanja i pogleda uprtih na potpuno pogrešno mjesto.
Kad bismo dopustili, mogli bismo već danas početi ‘istraživati stvar’ i, napokon, doći do odgovora na najdublja pitanja.
Ne, ne moramo pristati na to da su najvažnija pitanja ona koja načešće slušamo u predizbornim kampanjama i sučeljavanjima. Ona jesu važna, ali ne zadiru u sam smisao naših života. U smisao naše sadašnje i vječne budućnosti.
Zato, u svojim tišinama, nemamo drugog izbora, moramo razmišljati svojom glavom.
10. rujna 2016.