Pismo jedne majke čiji sin ( u tekstovima naš Junak) ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza …Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP …
…
Prvih mjesec dana srednje škole je iza mog Junaka. Nisam se još opustila. Moji radari koje samo mame imaju, uključeni su 100 %.
Moram se malo vratiti u prošlost.
Naime, u osnovnoj školi moj Junak je od svojih (ne mogu ih nazvati prijateljima jer to nisu ) poznanika iz škole doživio zlostavljanje.
Bilo je to teško otkriti jer dječak poput moga ne priča mnogo, ali simptomi su bili očiti.
-Mama mene je danas boljelo u prsima -bio je to naš svakodnevni pozdrav koji mi je moj Junak rekao kada bi se vratio kući.
Dolaskom u školu na razgovor, Junakov tata i ja nailazimo na zbunjene poglede i pitanje: – Zašto ste došli pa s njim nema nikakvih problema?
E tu je i počelo. Naime, nakon našega susreta počinje istraga koja se kao lavina odmotavala i nastaje cijeli niz situacija koje mijenjaju naš život .
Naime, psihologinja sumnja u dijagnozu Asperger i upućuje nas jednom odličnom psihologu koji nas savjetuje ali i daje do znanja da mi nismo u ničem pogriješili.
Njegove su riječi: –Vaš Junak je visoko moralno odgojen. I daje nam smjernice kako postupati i tješi nas.
Nije bilo lako prihvatiti ovu dijagnozu. Nije ona jedina imamo ih još, ali ona je meni majci dala odgovore na pitanje zašto moje dijete ne želi s drugom djecom razgovarati a ako razgovara to je samo o kompjuterskim igricama.
Moram priznati da sam ja kao majka nekada bila i dosadna, zvala sam u školu i upozoravala na svaku sitnicu. Nisam odustajala.
Bila sam dosadna i bit ću opet, to je moje pravo.
Svjesna sam toga da moje dijete nije kao druga djeca, on nije nametljiv, on ne želi pitati, šuti i sjedi sam u klupi.
A eto, sada je moj Junak u srednjoj školi. Ponosna sam, upisao je strukovnu četverogodišnju školu.
Svaki dan putuje vlakom i odlično se snalazi. Ako ima neki problem nazove me na mobitel i pita sve što treba.
Ovih dana je bio štrajk u školama, on je išao svaki dan u školu i bilo mu je zanimljivo .
Imao je za pročitati prvu lektiru koju u osnovnoj školi nije volio čitati. I sada je vješto smišljao kako izbjeći čitati ovu debelu knjigu.
Naravno da sam sada ja imala taktiku. Nakon čitanja pečem palačinke. Za tri dana knjiga je bila pročitana a lektira napisana!
Palačinke su pojedene i naravno moj Junak je prepričavao meni osobine glavnog lika koji je bio problematičan.
–Kada ti se tako sviđa javi se i predaj prvi dan lektiru -rekla sam mom Junaku.
Jučer me on zove nakon škole -Hej mama, danas mi je bilo super u školi -kaže moj Junak .
–A lektira? -pitam ja .
-Javio sam se i pitala me je profesorica. Dobio sam pet! -odgovara moj Junak .
-Juhuuuu –vičem ja njemu i dodajem -za nagradu palačinke!
-Može, bok mama –
S djecom koja su autisti ili toga spektra treba puno raditi. Zato nemamo puno vremena za izlaske na kave i društvo.
Ali kada se pojave prvi rezultati znamo da se trud isplatio.
Mamini radari su u 100% funkciji i svi sateliti redovito šalju sve informacije.
Vrlo slično je i s nama! Ali mi imamo sreće te je sav rad u skoli s profesorima i djecom donijelo krasne rezultate i nas Aspergerovac je sretan u svojoj skoli i u svom sadašnjem sedmom razredu! Naravno svi puno radimo oko toga: njegova razrednica, skolska stručna služba, sama djeca i njihovi roditelji 🙂