Iz naše arhive/ objavljeno 12.09.2016.
tekst i foto: Sonja Breljak
Bugojno-Slavonski Brod-Kutjevo-Stružec/ Traje moj godišnji odmor. Valja duboko udahnuti toplinu, milinu, lijepe slike, dobre vibracije, tako da traje i traje, pomaže, grije, olakšava, jača.
S lijepe, suncem obasjane obale koju oplakuje drago Jadransko more, nakon besprijekornih, onako baš bez i jedne mane, predivnih deset dana u Makarskoj, putem ćemo preko Kupresa do rodnog mi Bugojna.
A prava je istina, kako je, na žalost, sve manje i manje bliskih veza između moga grada i mene. Dobro, između je rat i puno nerazjašnjenih stvari, izgubljenih i ljudi, imovine, vremena, godina, svega. Nisam ljuta na ljude, srećem ih s radošću, radoznalošću. Ljuta sam na grad, na cijeli grad koji me, nas iz svojih njedara izbacio. I ja više u njemu ne nalazim svoje mjesto.
Posjetih par ljudi koji se ne zaboravljaju: Marija, Zlatko, Palma, Anđa, obiđoh roditelje na gradskom groblju te im izrekoh ove nove osjećaje: razumjet će.
U susjednom Uskoplju/Gornjem Vakufu posjetih dio suprugove obitelji. Baka će, nakon odmora, kao i obično s nama natrag za Njemačku. U susjedstvu, u improviziranom ateljeu upoznah radove uporne i entuzijazma i života pune, samouke slikarice, pa i naše suradnice, Marice Mršo Kolak. Njena prelijepa “Domorodkinja” krasi moj zid i “gleda” u mene dok pišem ove redove…
I to je bilo to. Sad put drage Slavonije. U Hrvatsku ulazimo kod Slavonskom Broda, nekada davno “Broda na Savi”, u govoru naših ljudi, najčešće samo “Brod”. Sa Slavonijom me vežu tek davni dani djetinjstva i školski odmori provedeni kod bake u Valpovu. A ja se eto, tome unatoč, kako zakoračimo u slavonske, ravne predjele, osjećam kao doma.
Dane provodimo u par različitih predjela ove ljepotice kojoj prijeti bijela kuga, nastavi li se iseljevanje i smanjenje nataliteta, sadašnjim tempom. Podsjetim se izvješća o trinaest milijuna noćenja na Jadranu, o rekordnoj sezoni, o slikama gradova i plaža punih turista koje i sama vidjeh, pa se neizbježno pitam: kako je to moguće, da nam pored takva prirodnog blaga: mora i sunca, na korak dva dalje odatle, zaostaje, pusti se, prazni i uništava plodna ravnica-hraniteljica kojoj nismo bili u stanju pronaći adekvatno mjesto u gospodarstvu i turističkoj ponudi ove zemlje.
Brodski Stupnik u okolici Slavonskog Broda moja je nezaobilazna lokacija. Tu živi bračni par Jurčić, Slavica i Ivo i njihova dva sina Mislav i Domagoj. O, da, živi tu još puno duša: mačka, pas Zagor, koke, guske, ovce… Žive tu vrijedni ljudi koji vode brigu o svom blagu: djeci, zemlji, vinogradima. Puno je to posla. A domaćica Slavica stigne ipak biti i našom suradnicom u rubrici Crtice iz života.
Zajedno posjetismo na kratko Bartolovce, maleno, oku a vjerujem i čovjekovu životu, ugodno mjestašce u kojemu je rođen i pokopan naš dragi Emil, urednik i suosnivač ovog nam Glasa. Spustismo ruže crvene na njegov grob. I ne samo Emilov. U susjednom Podvinju, obiđosmo i posljednje počivalište Željka Muževića, novinara od zanata i glasa, našeg dragog suradnika i mog prijatelja.
U Donjim Andrijevcima posjetismo našeg urednika Antonia Gavrana. Antonio je mlad, poduzetan, vrlo zauzet i angažiran. Ipak, uloga urednika dobro mu stoji. Imamo izvrsnu suradnju i mogu reći da pokojni Emil, u procjeni ovog mladića, na našu sreću, nije pogriješio niti mrvice. To se i na našem Glasu vidi i osjeti. Eto, Emile!
U Brodu posjetismo i drage prijetelje, obitelj Božić. Glava obitelji radi u Berlinu a ostatak, supruga i dvije kćerke, žive u Brodu, u još ponešto nedopremljenoj novogradnji. Dobro sad, ovo “novogradnja” traje već više od desetljeća. Naime, bračni par Božić s nama je započeo izbjegličke dane tamo sredinom devedesetih u Berlinu. Kad se činilo da se u Hrvatskoj situacija smirila, započeli su novi život u Brodu, dobili djecu, gradili kuću. Nemoguće vrijedni, dobri ljudi. Ali daj ti, baš takvima je, na žalost, teško u Hrvatskoj. Pa sad, eto opet klasičnog gastarbajterizma. Cijela jedna oblast nam se pusti, prazni, nestaje, rasprodaje. Vidjesmo brojne prazne kuće, pusta sela i brojne natpise “na prodaju”. Na sramotu nam može biti da vrijedni ljudi, srednje dobi, ne mogu od svoga rada uzdržavati obitelj u Hrvatskoj! A koliko ono milijuna turističkih noćenja bijaše ovoga ljeta u Hrvatskoj?
Ja jednostavno volim Brod. Tu ljubav ka gradu u kojemu nisam rođena niti odrasla, prenijeli na mene berlinski Brođani, posebno moja Liza, pa Emil i svi drugi brojni suradnici našeg Glasa. Znam dosta o gradu, prepoznajem ulice, poznajem u njemu dosta ljudi, imam suradnike i prijatelje. Lijep grad. I moj grad.
Iz njega idemo dalje do Kutjeva. U ovom gradiću živi Marija Kukić. Marija je naša suradnica i lektorica i mama naše suradnice Martine Budimir. Uzajamno se podupiremo. Mariju smo kad je to bilo potrebno, hrabrili mi, a puno pomagala i ona nama. Nismo prvi puta u Kutjevu. Za prošlogodišnjeg boravka, zahvaljujući Mariji, posjetismo Kutjevačke podrume. Bijaše izvrsno! Sad, obilazimo gradić. Odlazimo do klijeti zanimljiva naziva – “Zugerland”. Kakav pogled na Kutjevo i Zlatnu požešku kotlinu! A svud unaokolo vinogradi puni dozrelih plodova spremnih za branje od kojih će nastati kvalitetne sorte vina. Naša je Marija izvrsna suradnica, dosljedna lektorica i izvanredna domaćica. Marija je svježe umirovljena učiteljica. Dok šetamo Kutjevom susrećemo iznenada, jer je jedan od prvih školskih dana, i učenike na putu do škole. Jedan mališan prepoznaje svoju donedavnu učiteljicu, te obradovan, veselo pozdravlja i dodaje: -O, blago Vama učiteljice pa više ne morate u školu! Slatko se svi nasmijasmo.
Iz brežuljkastih vinorodnih predjela Požeške koline putujemo dalje ka ravnijem zemljopisu. Nekad je okolica Valpova, iza uredno poredanih slavonskih kuća u kojima žive starosjedioci-Šokci i doseljenici iz Bosne nakon Drugogog rata, bila prepuna plodnih kukuruzišta. Nema toga više. Uokolo, dokle pogled seže tvrtke su naziva Kik, Daichmann, Zara i slično. Europa. A gdje je moja Slavonija? Pokušavam to otkriti kod obitelji u Valpovu. Tu živi brat moje mame sa suprugom. Djeca, dvije kćerke s obiteljima, žive i rade u Osijeku. I okolne kuće su prazne ili poluprazne. Ulica opustjela.
Iz slavonske ravnice krenusmo autoputem ka Sisku. Isključujemo se kod Popovače. Tu, u malenom Stružcu, živi bračni par Matijašević, Marija i Alfred. Posjećujemo ih skoro svake godine od kako su se, nakon 40 godina dugoga iseljeničkog iskustva u Berlinu, vratili u rodni Stružec. Lijep, uređen dom, cvijeće, sjenica, udobnost. Pripovijedaju …jedni poznanici iz Berlina, nedavno im vele: “Pa, gdje ste se to zavukli u tu vukojebinu”. A mi tvrdimo kako brojni mi u Berlinu, ne vodimo tako kvalitetan život poput ovog viđenom u jednom malom mjestu u Moslavini. A ni Sisak, ni Zagreb nisu tako daleko. Još samo da ovo dvoje kulturnih entuzijasta nisu razočarani podozrivim odnosom suseljana prema povratnicima iz inozemstva.
Eto, krug je skoro zatvoren. Iz Berlina do Zagreba i Velike Gorice, pa preko Bosne do Makarske te ponovo nazad preko Bosne do Slavonskog Broda, Kutjeva, Stružca …i eto nas opet u Velikoj Gorici. Ravno u krilo općoj, izbornoj euforiji koja trese i metropolu. Pred nama je još par dana u Domovini. A onda -doma!
Lijepi tekst Sonja,kako vidim, još ljepši prijateljski doživljaji!
Tako je to dragi moji,kada se rodna gruda voli. Kada se prijateljstvo u mjesto riječi, srcem njeguje i na kraju u ljubav pretvori..Onda su to posebne čari,bez velike teškoće i napora, opet za ponoviti.
Ima u čovjekovom životu dana koji se nikada ne mogu zaboraviti bez obzira bili oni veseli ili tužni. Posjet glavne urednice mome skromnom domu učinio me je najsretnijom osobom na svijetu.Uljepšao mi je moje buduće dane i još i danas osjećam sreću i zadovoljstvo zbog ovoga susreta. Bilo je kratko, ali sadržajno i lijepo.
Hvala Sonja, hvala Branko i vidimo se i do godine, zar ne?!