piše: Sonja Breljak
Berlin/ -Halo, mama, jel gledate Euroviziju, stoji u sms-u što mi ga je poslala starija kćerka. Zna ona zašto to čni, isto kao što zna da mi, suprug i ja, sasvim sigurno gledamo glazbeni spektakl koji se odvija u Beču.
Prvo, volim glazbu. Kao djeca smo brat i ja vrlo često tražili na radiju tada vrlo popularni Radio Luxemburg gdje se mogla čuti dobra pop-rock glazba. Pratio se redovito i poznati festival San Remo a bome i domaći festivali tadašnje države koji su se redovito održavali u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. S posebnim nestrpljenjem smo iščekivali i natjecanje za Pjesmu Eurovizije. Iako se i tada često ljutilo pa prigovaralo nakon natjecanja kako se sasvim sigurno radi o namještanju glasova i prosvjedovalo redovito jer je ovaj ili onaj naš natjecatelj dobio nimalo ili vrlo malo glasova žirija drugih država, svejedno se opet i ponovo javljalo i sudjelovalo u natjecanju.
Ove je godine, točnije u netom prošlu subotu, obilježena jubilarna, šezdeseta obljetnica ovog natjecanja. Mislim si, od tih 60 ljeta Pjesme Eurovizije, priličnog broja i ja bijah svjedokom. Naravno, putem malog ekrana. Bili smo mladi, glazbeno zaneseni, pa bi već drugog dana brojne napjeve s Eurovizije, pjevali naizust. Ostajalo u uhu, pamtilo se dugo.
E, s netom održanog subotnjeg natjecanja, pravo da vam kažem, ne ostade ništa u uhu, ne pjevušim ni jednu melodiju.
Dakle, lijepo se namjestih propratiti novo, jubilarno izdanje najljepše pjesme Europe. Istina, konkurenciji se ove godine priključila i Australija. Pojašnjenje …ako pobjedi slučajno onda natjecanje neće biti tamo nego u jednoj od članica …ne bi mi baš jasno zbog čega je Australija nastupila u natjecateljskom dijelu ako ne može biti ravnopravna s drugima kod eventulane pobjede. Ajd sad dobro, da ne razmišljamo o tome, nekako mi se čini da do raspleta te dileme i neće doći.
Slušam prvu, drugu …pa redom sve pjesme. Pa onda glasovanje nacionalnih žirija po sistemu, bod tebi, bod meni, bod nama …Pobjeda za Švedsku, druga je Rusija, treća Italija. Nula bodova za domaćina Austriju i našu Njemačku.
Meni se najviše svidjela nostalgična francuska pjesma. Nema Hrvatske, nema Bosne i Hercegovine, Slovenci i Srbi pjevaju na engleskom …u stvari skoro svi pjevaju na engleskom. Od 27 sudionika ovogodišnje Pjesme Eurovizije, tek pet ih je pjesmu izvelo na jeziku zemlje iz koje dolaze. To su bile: Francuska, Crna Gora, Rumunija, Španjolska i Italija. Ostalo, skoro sve istovjetno. Slušajući, teško je uopće zaključiti odakle dolaze sudionici. A upravo to nekad bijaše čar tog natjecanja. Pjesme i izvođači su melodijama, izvedbama, odjećom, jezikom, donosile tragove i ljepotu drugih kultura, zemalja, država, nacionalnosti.
Znam, u poslovnom svijetu engleski jezik je vladajući. Pa i ovdje na tom EU natjecanju, brojni se zaniješe mogućnošću (i poslovnog) uspjeha te odabraše (skoro svi) jezičnu uniformiranost namjesto posebnosti.
A meni eto, te različitosti nedostaju.
Nisu li nam baš to …očuvanje posebnosti i različitosti …obećavali?
Ili se sudionice, članice, srame, ustežu, svojeg odriču?
Kako li će biti dogodine u Stokholmu?
Sa više truda i Hrvatska to može!
Različitosti su upravo u umjetnosti predstave, te u pronalaženju prikladne pjesme, koja bi se svidjela većini.
Mnogi misle ako pjevaju na engleskom jeziku,da će im to pridonjeti dodatne poene.
Ipak smatram da je tu potrebno mnogo više, uskladiti i osjećaj pjesme i ritmus glazbe i sam način predstave.
A to je već umjetnost.
Sa više truda i Hrvatska to može.
Moj gospodine, pjesma se osjeća, melodija se sluša srcem, to kad se ne radi o prodaji. Problem i je da se to gornje zaboravilo a ostala samo tržnica.
Nema tu ništa čudnoga, svi bi ako mogu preko eurosonga prodali svoju pjesmu, a kako prodati nešto što malo tko razumije???