SLAVONSKOJ DRAGOJ DUŠI

IN MEMORIAM: Marija Kukić (06.01.1950. – 09.08.2018.)

piše: Sonja Breljak
Berlin/ Već je duboko u berlinsku noć, a meni se uopće ne spava. Vrućine koje traju i traju a nema ni pravog noćnog osvježenja.

No, nije vrućina ono što me drži budnom. Čini to jutrošnja vijest o odlasku Marije Kukić, moje prijateljice, naše suradnice i Glasove lektorice.

Vijest mi u rano jutro netom prošlog četvrtka priopćila Marijina kćerka Martina. Prigodno, jer Martina je i “krivac” za naše poznanstvo, prijateljstvo i suradnju.

Istina, Martinu Budimir, profesoricu njemačkog jezika iz požeške Ekonomske škole upoznala sam dosta prije nego li njenu mamu Mariju Kukić.

Martina je naime, jedna izvaredna, izvanserijska prosvjetna djelatnica koja je zahvaljujući osobnoj kreativnosti i aktivnosti više godina s raznim generacijama učenika iz Požege, sudjelovala u raznim projektima Europske unije i Njemačke te tim prigodama s učenicima i kolegama dolazila u Berlin. Događaje sam  svojevremeno pratila kao  dopisnica Slobodne Dalmacije a kasnije nisu promicali ni ovom našem glasilu. I Martina Budimir uspješno se javljala i javlja na našim stranicama u rubrici Panta Rei.

Ponukana kćerinim pisanjem i prijateljstvom s Glasom, Marija Kukić nam se javila putem elektronske pošte s kraja 2012. godine. Komunikacija se produbila kad je godinu dana nakon tog prvog kontakta s nama, preminuo njen suprug, Jozo Kukić.

Sjećam se dobro, Marija je pisala izvanredno, čisto i koncizno, lijepo i jasno, no stil i metaforične teme nisu nam odgovarali. Tadašnji urednik, pokojni Emil Cipar i ja, osjetili smo da je Marija nakon gubitka supruga poprilično dezorjentirana, da treba potporu i duhovni dom. Sugerirali smo, usmjeravali i Marija se počela otvarati, pisati o sebi, učiteljevanju, djeci, školi, obitelji, trima kćerkama, suprugu, prirodi, svemu oko sebe

“Pitanja je mnogo” naziv je rubrike u kojoj su Marijini prozni uradci. Ali i ne samo tu. Marija je na svim stranicama i u brojnim, svojim i tuđim prilozima. Od 2016. godine je lektorica Hrvatskog glasa Berlin i pomno je i s puno volje ispravljala, dotjerivala, pazila i mazila, tekstove brojnih suradnika. A vrlo je zapažana i njena prisutnost u rubrici “Jezični savjeti” kroz koju smo svi zajedno učili i osvježavali pravila dragog hrvatskog jezika. A s kim smo to mogli bolje nego li s nekim tko je tome podučavao cijeli radni vijek brojne generacije i naraštaje u Kutjevu i Slavoniji.  Marija je bila  ponosna na ulogu lektorice Hrvatskog glasa Berlin. A i mi na našu lektoricu.

Marija je bila na groblju u Bartolovcima reći posljednji pozdrav i poravnati cvijeće na vijencu Glasa za pokojnog Emila Cipara. Marija je, zajedno sa Slavicom Jurčić  i Antoniom Gavranom ispratila i pokojnog Željka Muževića, našeg prijatelja i suradnika, na podvinjskom groblju.

Marija je bila u Gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu za promoviranja knjiga “Hrvatska  was ist das” i “Ono malo duše”, Emila Cipara. Marija je bila u Berlinu na predstavljanju “Ono malo” duše” Marija je bila i na promociji u Osijeku., Marija je bila i s “Brođanima” iz Berlina u Podvinju i radovala se s njima nagradi Grada.

Mariju smo posjetili u njenom Kutjevu 2015… 2016…  2017… obišli Kutjevačke podrume, zajedno bacili pogled na požešku Zlatnu kotlinu, upoznali skoro cijelu obitelj, sve do najmlađeg unuka Domagoja, bili zajedno u Brodskom Stupniku i na Emilovom grobu u Bartolovcima…

S Marijom smo podijelili i simpatični doživljaj nakon njenog odlaska u mirovinu kad joj na kutjevačkim ulicama prilaze bivši učenici riječima: – Blago Vama učiteljice, ne morate više u školu! S Marijom smo dijelili i tužne i radosne trenutke.

–Bila je najbolja mama i najbolja učiteljica, piše mi kćerka Martina.

-I prijateljica, suradnica i lektorica, dodajem i ja te biram i objavljujem pjesmu “Jedra dragih riječi” koju je svojevremeno pokojni pjesnik Roko Dobra posvetio upravo Mariji, Slavonki s dušom.

Ove stihove je Marija uokvirila i krasili su, poput najljepše slike,  zid njenog doma u Kutjevu. Da je to dobri Roko, majstor soneta, znao, bio bi vrlo sretan.

Mariju sam u travnju posjetila u zagrebačkoj Bolnici sestara milosrdnica. Bolest netom otkrivena, a brzo, kroz par mjeseci, jako uznapredovala.

Zamolih sestričnu koja radi u osječkoj bolnici da ju i tamo posjeti. Veli: –Jesam, Marija spava.

O, da, Marija kao da je tek zaspala.

Probuditi ju možemo kao Trnoružici, otvaranjem njenih Jezičnih savjeta ili priloga u rubrici “Pitanja je mnogo”, njenih  sjećanja  na  Berlin, impresija nakon promocije, naših susreta….

I ovo prisjećanje, budi uspomene na Marijinu toplu i dragu, slavonsku dušu.

Do viđanja draga, do viđenja...