KAD SE LASTE KUĆI VRATE

piše: Sandra Marelja Muić
I eto ga, prošli izbori, prošlo ljeto, prošlo sve skupa da niti više razdvojiti ne znamo jedno od drugoga, što se onda izgleda i pokazalo u izlaznosti na izbore koja nije spomena vrijedna.  Toliko je ljudima dodijalo sve to da nisu ni izišli do glasačke kutije, a ovi kojima je najviše dodijalo izišli u nadi da će napokon negdje doći do novog početka nakon toga.

Kad ono, izborni rezultati iznenadili i ove koji su pobijedili, a  i donijeli velike promjene za drugu stranu, koji su to jednako tako iznenađeno i primili. Barem izvana, iako vjerujem da su se mnogi tamo u stranci koja je izgubila  hvatali za glavu na fore njihovog predsjednika posljednjih dana i da ih nisu mogli svojim angažmanom popeglati, koliko god se trudili.

Zbilja, vrlo oprečni predstavnici dviju stranaka nisu liferovali neku kampanju za pamćenje, tj. ovog jednog će se i upamtiti po izjavama koje su išle od kočijaštva do ispovijedi, ali ovog drugog ne, jer on najbolje od sebe čuva tek za vrijeme koje dolazi, a dovoljno je inteligentan da najgore od sebe ne plasira u javnost i da se gospodski suzdrži kod svakog niskog udarca.

Naravno, kultura i europska profinjenost kojom taj čovjek odiše, divna je nova košulja u koju bi se sada cijela ta stranka odjednom htjela obući kako bi skrenula pažnju s hrpe prljavog rublja koja im se nagomilala u vešeraju.

I to je ono što zapanjuje, da su glasači od danas do sutra zaboravili na taj njihov vešeraj, na to da su im od ministara do premijera, tajnika, kolega svi redom prolazili i završavali u raznim kaznenim i pravnim ustanovama,mjestimično čak pokušali i nadmašiti jedan drugoga, ne bi li ostavili bolji trag u povijesti korupcije.

Prošli predsjednik te stranke imao je karizmu pocinčanog oluka, a izjave su mu isto bile takve, samo ne pocinčane nego od običnog lima, no svi su članovi redom stali iza njega i šutjeli, sve dok bivši tajnik nije jedini uhvatio kontru.

Sada jednako svi ti stoje u istom kompletu i smješkaju se iza novog predsjednika  jer je na horizontu ipak kakva stolica saborska, foteljica neka ili nešto još moćnije, ili zbog toga što će imati priliku raditi za opće dobro, ne znam, svatko ima svoje razloge za bavljenje politikom i sigurno ima časnih ljudi u tom poslu.

Britanski list The Guardian dan poslije hrvatskih izbora piše da su hrvatski izbori upozorenje na povratak nacionalizma na Balkanu; što reći?

Koliko god nesuvisla bila predizborna kampanja, glas naroda je odlučio da mu se sve više  sviđa i Živi zid, i Most , a najviše HDZ, da je taj nadublje u srcu,  jer je u konačnici i najdublje ranjavao u srce sa svime što si je priuštio posljednjih godina, pa ga se onda i teško može maknuti od tamo.  Možda da i HDZ promijeni ili doda imenu nešto, npr. skela, pa da budemo skroz u građevinskom žargonu uz zid i most, što bi trebalo asocirati na konstrukciju i razvoj, ili nedajbože napredak. Ta riječ na nas djeluje i zastrašujuće pomalo, samim time što se nalazi na drugom kraju svijeta odavde gledano, otprilike.

Novi početak, nova lica, nova garnitura – to bi bilo dobro za sviju, no jedna lasta ne čini proljeće, pogotovo u šarolikom društvu mudrih starijih vrana.  Bilo bi lijepo da se profiltrira cijela politička scena i pruži prilika svježim licima koji se još nisu usavršili u pokvarenosti. To bi pružalo jednu konkretniju nadu u budućnost istrunulog hrvatskog društva.

Predsjednica je u svojoj izjavi za javnost poručila da neće dopustiti ultimatume i gubljenje vremena u  prestojećem koaliranju. Pitanje je samo zašto se to dopustilo prije deset mjeseci i zašto se čak i eksperimentiralo s pozicijom premijera, što je sve skupa samo pojačalo atmosferu besperspektivnosti i val iseljavanja.

Popeglati se ne može drugim navratom  ništa više, samo krenuti s novim početkom. S jednim  čistim početkom, kako god da je glas naroda odlučio.