tekst i foto: Sandra Marelja Muić
Zadar-Zagreb/Divna jesenska subota idealna za bijeg od svakodnevnice u smjeru zagrebačkog velesajma.
Pretposljednji dan jubilarnog 40. Interlibera sigurno će privući mnoštvo posjetitelja pa se prvim autobusom zapućujem iz Zadra.
Putem me prate najljepša predzimska izdanja prirode koja se smjenjuju s pejzažima magle i dva stupnja na odmorištu Janjče.
Red posjetitelja zamjećujem iz tramvaja i dok prelazim kroz postapokaliptični pothodnik na drugu stranu, svi ti moji istomišljenici su se već raspršili oko izložbenih štandovima. A tek je 10.05.
Više od tristo izlagača iz 16 zemalja nije iznevjerilo moja očekivanja; izloženih knjiga i školskih pomagala je bezbroj, iako velikom broju nisam mogla ni pristupiti jer se iza dvanaest sati od silne gužve jedva probijalo kroz paviljon. Iskorištavam mogućnost razgledavanja dok stope posjetitelja po otrcanom vunenastom kraljevsko plavom tepihu nisu upile sav raspoloživi kisik.
Paviljon i samo zdanje velesajma vjerovatno su bili suvremeni kada sam ja došla do polovice abecede u prvom razredu, no, u vremenu led svjetala na automobilima i telefona na dodir danas su zbilja retro izdanja.
Ne zanimaju me razvikana izdanja i poplava selfhelp literature koja mi zapinje za oko. Na svakoj od tih knjiga autori širokog osmijeha na licu u proljetnim bojama. Ispada da je njima samima knjiga najviše pomogla.
Usput razmijenim koju riječ s djelatnicima koji su na sajmu. Premoreni ali ljubazni, kažu da je posjetitelja dosta, čak i kupaca. Svi u pravoj panici da za svaki bookmark i knjigu od deset kuna ispišu ili odštampaju račun.
Toliki novci nestali u mutnoj vodi u Hrvatistanu, a oni se preznojavaju jer im kasa nije izbacila kopiju računa od deset kuna. I ja vjerujem da im je transparentnost poslovanja jako bitna, iznad onoga što knjiga korisniku zapravo predstavlja. Makar silna gužva nije ugodna i temeljno razgledavanje knjiga više nije moguće, drago mi je da je posjet Interliberu toliko omiljen među svim generacijama.
Odlučujem se vani odmoriti malo prije nego skoknem do paviljona 6. Ocvalo, polusivo okruženje između paviljona još više pojačava retro dojam. Nekoliko drvenih kućica s ponuđačima fritula, sendviča i kobasica, gotovo potpuno bez mogućnosti sjedenja, sve je što se posjetiteljima nudi da predahnu. Ugodan coffee break između bibliomanskih obilazaka ovdje se piše malim slovima, tj. nije niti moguć.
Dvije gospođe me pitaju za Planetopiju kad vide moje poslagane vrećice s knjigama. Svakako želim obići još i paviljon 6, u blagoj nadi da se možda i može njuškati po preostalim izlagačima. Umjesto normalnog pristupa ulazu, krila visoke ograde su u visini spojena lokotom pa se posjetitelji provlače kroz nekih pola metra ulaza usred toga, a oni drugi prelaze preko trave do glavnog ulaza. Netko se dosjetio staviti raskomadane kartone ambalaže preko tratine koju je namočila kiša. Ispred ulaza je kontejner za otpad. Veliki sajam u regiji, veliki grad u regiji, najbolji europski advent, najbolja city destinacija, fontane, blabla, a ovdje retro socijalizam na djelu. Pravi magnet za svjetske investitore.
Nakon kave u susjednoj ulici upućujem se u Muzej suvremene umjetnosti vukući svoju torbu knjiga sa sobom. Ne ide mi se dublje u grad, ovo mi se lijepo nadopunjuje uz boravak među knjigama. Iako sam jednom nazočila otvorenju Vaništine izložbe ovdje, te imala priliku doživjeti tu krhku ali moćnu umjetničku samozatajnu veličinu u sivom odijelu, prvi puta istražujem od vrha do dna.
Mala retrospektiva Toše Dapca, Osvrt učenika Primijenjene umjetnosti na Richtera i stalna postava Pokretne zbirke. Impresivno je sve što je izloženo, makar mi mjestimično nedostaje razumijevanje za pokoji eksponat. Red s fotografijama konceptualnih umjetnika koji se uvijek moraju slikati goli zaobilazim jer ne znam što to oni imaju za pokazati što mi drugi nemamo, pa mi ta umjetnička nit zbilja nedostaje u mom perceptivnom tkanju.
Već same veličine izložbenih dvorana su impresivne, ali mislim da moderna to i povlači sa sobom, da jedino tako do izražaja dolaze brojne instalacije. Suvenirnica bogato opremljena tematskim materijalom, u miru možete razgledati svaku sitnicu. Jedna grupa djece u prizemlju na muzejskoj radionici, a druga se penje na kat da se spusti niz tobogan u muzeju.
Mladi čovjek na ulazu koje je bio ljubazan primiti moju bibliotorbu na čuvanje da je ne nosim kroz dvorane, okupiran je tiskanjem 180 karata za predstojeću grupu koja će doći.
I onda se priča da smo najgori, a muzeji i sajmovi knjiga dupkom puni. Nije valjda.