KUĆA PORED RIJEKE

piše: Dragica  Šimić
foto: Emil Cipar
Oni su imali zamisao, ideju, cilj. Živjeli su za ostvarenje svog sna i dugo se odricali svih drugih snova zbog toga jednog.
Taj komad zemlje pored rijeke na samom kraju ulice bio je drugačiji od drugih mjesta za pravljenje kuće. Pripadao je i naselju a ipak većim dijelom bio dio divljine, s jedne strane obrastao gustom šumom, s druge livadama a njegovim desnim rubom tekla je rijeka.

I ta rijeka bila je posebna, planinska ljepotica, čas prgava, mutna i varljiva, čas mirna, plavozelena i umiljata. A oni su voljeli baš te i takve njene boje, toliko da su bili spremni ponekad pretrpjeti njenu zlu ćud, njenu kameleonsku preobrazbu. Htjeli su kuću baš uz tu grimiznu damu i goropadnicu.

Nije uvijek bilo lako. I Mara i Jure su bili radnici iz predgrađa koji su svako jutro ustajali rano, odlazili na rad u tvornicu u industrijskoj zoni grada, odradili svoju smjenu strpljivo i vrijedno a poslije kratkog odmora dolazili na gradilište pored rijeke.

Mara je čistila zemljište od korova i šiblja, vadila zaostalo žilavo korijenje, kupila kamen. Jure je iskapao temelje, obilazio lagere građevinskog materijala.
Usput je znao popiti i koju čašicu više pa bi ga vrijedna žena korila a on se strpljivo branio šutnjom. Na kraju je odustajala, privila se uz njega u kratkim trenutcima odmora voleći ga istom snagom svjesna te njegove povremene mane ali ljudskosti i predanosti istom cilju.

Zamišljali su kako će jednoga dana dovesti svoju djecu iz malog i vlažnog stana u suterenu u veliku, novu kuću u najljepšem dijelu naselja, zamišljali su veliki voćnjak, stol i stolice ispod raspuknutih krošanja, pjev ptica iz gaja u proljeće i šum planinske ljepotice.

I uskoro, uz pomoć kumova i rodbine, uz radne akcije prijatelja, prostrano i moderno zdanje je ugledalo svjetlo dana a najsretniji su bili kad se na njemu zacrvenio krov od najboljeg crijepa. Mara i Jure nisu škrtarili. Pozvaše sve prijatelje i susjede na gozbu. Okrenulo se janje kako je to i običaj u tim krajevima pri završetku gradnje, zapjevalo se i slavilo do dugo u noć.

Bilo je to krajem ljeta, vrelog i suhog i kao Bogom datog za gradnju. Prve mladice već dale plodove pa se sretni par zadovoljno pogledao uživajući u plodovima svoga rada.

A kad dođe jesen turobna i kišna uzvalja se rijeka, zagrgolji tako jako da je iz same svoje utrobe podignula mulj i kamenje i podvodne trave, poprimajući ružnu smeđu boju i rigajući bijesno kao živo biće što boluje od kakvog prolaznog ludila. Zalijetala se u obale i odnosila sa sobom dio po dio Marinog i Jurinog voćnjaka.

Vrijedni ljudi su sa žaljenjem gledali odrinute obale čekajući da se kiše stišaju, da se bujice prestanu salijevati u nju dajući joj nesagledivu moć i rušilačku snagu. Nakon perioda kiša i snjegova pomirljivo bi je gledali veseleći se proljeću. Dovozili bi novu zemlju i kamen gradeći nasipe, svakog proljeća nešto čvršće, već iskusni u svom natjecanju sa goropadnicom.

Ljeti bi se primirila dobijajuci prelijepu zeleno modru boju, a na mjestima gdje se nebo ogledalo u njoj i tirkizno plavu. Obale su joj zarastale u sitno raznobojno livadsko cvijeće koje su nadlijetali leptiri i pčele. Tekla bi tiho i pitomo glatka, sjajna i dotjerana kao djevojka pred udaju.

Mara i Jure na kraju sagradiše nasip sazidan od samog krupnog riječnog kamena vrijedan divljenja, te ukrotiše rijeku njenim vlastitim oružjem.

Ali nije tu bio kraj njihovim nevoljama. Rat dođe i prođe, zateče ih već u zrelim godinama ostavljajući iza sebe pustoš i zgarišta u cijelom okrugu. Čim se ukazala prva prilika oni se vratiše iz progonstva, sijedih glava i blago izboranih lica.

Sve troje djece otišlo u Ameriku moleći roditelje da im se pridruže. No Mara i Jure nisu odustajali od svog sna. Prionuše ponovo srčano obnavljajući zgarište, okopavajući i obrezujući stabla umorna od čekanja, zarasla u živicu i visoku travu, nimalo pritisnuti ni sprječeni godinama. Ubrzo imanje zadobi svoj stari sjaj a rijeka tekla mirno i saučesnički.

Kako je imanje bilo jednim dijelom uz livade kojima je trebao neki bliži pristupni put, pojaviše se jednog dana, naoružani puškama zaostalim iz rata susjedi Hadžiabdići i krenuše teškim strojevima rušiti pomoćne zgrade. Jure nije štedio svoga života pa pokuša tijelom obraniti svoje. Njegova žena stade uz njega.

No, sila Boga ne moli. Ubrzo stiže i policija i Mara i Jure završiše u pritvoru dok strojevi nisu porušili zadano i napravili put preko njihovog imanja. Prolazili su remeteći mir, nanoseći nepravdu, gazeći i bez imalo grižnje prisvajajući tuđe.

Odustajanje nije postojalo u Marinom i Jurinom rječniku. Uzeše odvjetnika i predmet poslaše na sud prilažući jasne dokaze o posjedovanju parcele. Odvjetnik je radio istovremeno za obje strane, ali se prikloni onoj koja ponudi više te na suđenju zataška važne dokumente na štetu vlasnika. Kuća pored rijeke postade put za ratare i strojeve.

Godinama se vodio spor sve dok hrabri i ustrajni ljudi ne izboriše pravdu. Ogradiše ponovo svoje razrovane međe zadnjim snagama vraćajući ljepotu mjestu pored rijeke.

I kad se mir ponovo vratio pod bogate krošnje, rijeka proticala pitomo i šume se njihale u svojoj tišini i ljepoti, dok se sunce kupalo i ljeskalo u planinskoj ljepotici dajeći joj neviđenu ljepotu i sjaj, ispusti Jure dušu pored još zelenih otkosa trave, predodređen da skonča u ljepoti za koju se borio cijeli život.

Mara ostade u žalosti lišena ljubavi svoga suputnika i njegove podrške. Ali riječ odustajanje nije postojala u njenom rječniku. Oporavljala se polako a onda počela preuzimati na sebe i poslove koje je radio njen muž.

Kuća na rijeci zbog svoga položaja privuče mnoge kupce mada Mara nije ni dala oglas za prodaju. No mislili su, sada je sama pa će se lakše odlučiti. Kada bi došli i pitali za cijenu ona bi rekla uvijek previsoku brojku za koju je znala da joj ne mogu ponuditi a oni bi se okrenuli i otišli.

Ljudi u mjestu gledali su je s poštovanjem, i oni koji su pobijedili u ratu a i oni poraženi.

-Zašto ne odustaneš, pitali bi je sumještani.
-Već si u godinama, prodaj, olakšaj si, nagovarali bi ju.

A njene bi oči neočekivano zasjale ljepotom pri pogledu na svoj san, na modrozelenu rijeku, tihu saputnicu i ukroćenu goropadnicu.

Sjetila bi se svojih posjeta djeci koji su već imali svoje obitelji u Americi, pogleda sa sedmog kata njujorškoga nebodera na Četrdeset drugoj ulici, Sedme avenije, i kako je hodajući od zida do zida nemoćno pogledom tražila svoj voćnjak, šumu i rijeku.

Tamo je bila ostavljena zidovima i izgubljena u životima svoje djece i obitelji kojima je samo djelimično pripadala, čekajući da se navečer svi vrate s posla, uživajući u rijetkim zajedničkim trenutcima.

A kad bi ponovo ostala sama čula je zov zelenog gaja, osjetila miris pokošene trave u voćnjaku, rijeka bi je mamila svojom zagonetnošću kao daleka i vjerna poznanica što poznaje sve njene korake, životne borbe i kušnje šapućući joj tiho:
–Vrati se, još uvijek sam tu, samo meni tvoje suze nisu teške, samo ja čuvam tvoje uzdahe i divim se tvojoj postojanosti. Mi smo iste dvije snage, ti ljudska sa svojim ovoživotnim snom, ja zemaljska s iskonskim težnjama da tečem, zadivljujem snagom, usrećujem ljepotom, rušim nepredvidivošću majke prirode. Odmjerile smo snage i ja s poštovanjem tečem tvojim obalama.

Mnogi su vidjeli ozarenost na licu kad bi se šetala između otežalih grana sa plodovima i čudili se ponekad kad bi je čuli kako govori s rijekom.

A ona je kao šumska jelika puštala sve dublje korijenje u njene obale braneći ih posljednjom snagom od urušavanja.