Dragica Šimić
Komu ja to noćas pjevam,
Dal’ mjesecu sjetno zborim,
Komu šapćem u samoći
Dok u bol se ne pretvorim?
Mladoj travi pokraj puta
Ili noći što me krije,
Zaspalome suncu mome
Koje više me ne grije.
Dal’ usudu što me prati,
Što mi čudnu priču kroji,
Noćnoj ptici ispod strehe
Što requiem tiho poji.
Komu ja to noćas pjevam
Dok niz lice kiša lije,
Leptirima noćnim, tugo.
Suncu mome što ga nije.
Zahvaljujem Dubravka. Zanimljivo je cuti kako drugi dozivljavaju nasu poeziju. Svakako bi bilo lijepo da ima vise komentara na sve postove na HGB-u.
I ja se slažem da bi ovo mogla biti
jedna vrlo lijepa
uglazbljena sevdalinka.
Možda da pokušate to ostvariti?
Lijep Vam pozdrav.
Dubravka B.
Hvala Stipo na zanimljivom osvrtu na moju pjesmu.
Lijepa pjesma, malo drugačija od Dragicinih koje sam do sada čitao. provlači se sjeta i tuga. čitajući je , a ljubitelj sam sevdalinki, vrlo lijep tekst za neku sevdalinku, ili još bolje lijep pjev tužne pjesme uz pratnju gitare.
Hvala Ivica. Da, tužna je i posvećena onima koji više nisu s nama. Ali u stihovima i našim sjećanjima žive zauvijek.
Dira ova tužna pjesma, Dragice!
Barem one koji su se tako osjećali ili su u tome sada.