Dragica Šimić
Zalutah kamo, što li tražih,
Dal´ zelenog lišća ja sam jesen?
Jel´ umro u meni životom slomljen
Taj cvijetak bijeli, nježan, zanesen?
Odlutah kamo iz sebe same
Iz široke duše u surove zime,
Dal´ su mi riječi oblaci tame
Dal´izgubih nježnost, sebe i rime?
U nove dane, traganja nova
Čežnja me ista pokreće, budi.
Ploveći rijekom života, snova
Jesam li izgubljen putnik hudi?
Ja uvijek bijah i bit ću samo
Poeta, sanjar, putnik kroz vrijeme.
Gudalom riječi živjeti želim,
U posljednjem stihu na kraju poeme.
Iz zbirka “Šapat kroz vrijeme”, 2019.