Dragica Šimić
Pjesma duše je vrelo ljepote,
Uvala tiha što mirom se sanja.
Stihovi njeni tugama melem,
Mraku života svjetlost danja.
Tu ću se skriti u njena njedra,
Neka me rime pučinom nose.
Nek vjetar puše, razapni jedra,
Pusti u eter dušu ko kose.
Stihom veslaj u pjesmi budi.
Dok putuju brodovi, brodovi ljudi.
Je, je, istinu si izjustija! Još jedna kitica i evo soneta!
PRELIJEPO!