ŠETNJA

CRTICE IZ  ŽIVOTA
piše: Sonja Smolec
Dan u tjednu.
Četvrtak. A mogao je jednako biti i bilo koji drugi dan. Ljeto još nije počelo a sparina je polegla, dosadna i ljepljiva. Izašla sam u kratku šetnju. Sumrak je polako počeo padati. Bacila sam pogled na prozore susjedne zgrade. Taman se toliko smračilo da su ljudi počeli paliti svjetla. Ponegdje se vide i njihove spore sjene. Kroz prozore nižih stanova vidim kako sjede za večerom i gledaju televiziju. Svugdje isto. Ja nisam večerala. Moja večera bit će skromna …čaša jogurta, jabuka… Frižider je skoro potpuno prazan. Treba štedjeti. Niotkuda dodatnih prihoda. U kući troje.
Dvoje nezaposlenih, jedna mirovina koja ne dostaje za režije.
Ispred trgovine, djevojčica. U ruci joj sladoled. Zagledala se nekud visoko u nebo. Slijedim njen pogled ali ne vidim ništa. Sladoled se topi, kaplje joj niz ruku ali ona to ne primjećuje kao da je tamo negdje na nebu, koje je već postalo tamno, pronašla nešto što je vrijedno gubitka hladnog, slatkog osvježenja. Odjednom, kao da se sjetila još nečega, onako, bez žurbe prišla je kanti za smeće i u nju bacila sladoled a prste ipak polizala i otišla skačući s noge na nogu.
Krenula sam dalje, prašnom cestom prema aerodromu. Uz put još uvijek ima makova. Pridružila im se i mirisna grahorica i zlatice. Pramen kose mi se otkačio iz plastične kopče i prilijepio za vrat poput pijavice.
Iz grmlja se čuje ćurlikanje neke ptice. Vjerojatno se sprema na spavanje ili su je možda uznemirili moji koraci, šljunak mi škripuće pod koracima.
Na zapadu se za horizont prikvačio tamni oblak.
Možda će noćas padati kiša.