piše: Ruža Zubac-Ištuk
Svemu je kriv taj prokleti dernek. Tjedan dana pripremala sam se za izlazak, a kad tamo – ništa. Cijeli dan uoči derneka stajala sam pred ogledalom, okretala se, šminkala, namještala kosu, uvježbavala pokrete, korake, držanje ruku, osmijeh.
U našem malom bosanskom gradiću učili su nas, djevojčice, rođene desetak godina poslije Drugoga svjetskog rata, da se od svoje pete godine hvatamo igle i konca, krpanja odjeće i veza. I tako meni, koja sam od ranog djetinjstva maštala da ću, kad odrastem, postati i učiteljica, i prodavačica, i „teta šnajderica“, nije bilo teško sašiti haljinu po posuđenom kroju.
Bila sam toliko tanka da je uz sve moje krojačko umijeće, i nakon stote probe, haljina na meni plesala. Ništa za to, tu je pojas koji će „spasiti stvar“ dok mi ne najedre kukovi. Tek sam u sedmom razredu osnovne škole, a u osmome će, sigurno, ušici sami popucati.
Na redu je obuvanje. Moram imati elegantan, graciozan hod, poput prave dame, inače me momci neće zapaziti u dernečkoj gužvi. Za takav su hod potrebne sandale „na štiklu“. Jurim susjedi, pet godina starijoj od mene, posuđujem antilop sandale „na štiklu“. Isprobavam ih. Hm, dobre su. Istina, malo me nabijaju u prstima i pri svakom trećem koraku noga mi se izvrne, pa klecnem, ali to se dade izdržati, nije dernek svaki dan. To što su sandale iznošene i izlizane, a crna im boja prešla u sivu, nije nikakav bauk, namazat ću ih.
Obilazim pola sela, tražeći neku crnu kremu za antilop kožu. I kad sam izgubila svaku nadu, odšetam, sva očajna, do kume na kraju naselja. Na moje veliko zadovoljstvo, problem je bio riješen!
Frizura mora biti skromna, bez previše „tapiranja“. Možda bi mi punđa dobro pristajala? Gledala sam kako je pravi ona gospođa iz Slavonskog Broda koja je došla susjedi u goste.
Pramen po pramen „tapiram“ kosu, i za nekoliko minuta pretvaram se u – vješticu.
Još ti samo nedostaje metla! – dobacuje mi brat u prolazu, provirivši u sobu.
U strahu da još netko ne naiđe, brzo skupljam kosu na vrh glave i počinjem ubadati ukosnice. Gotovo. Ruke mi se više ne tresu. Okrećem se nekoliko puta pred zrcalom. Nije loše… ali, kako se takva pokazati na ulici?
Brzo vadim ukosnice. Stisnutih vilica i suznih očiju raščešljavam kosu, a natapirane i povezane pramenove režem škaricama i bacam – kroz prozor. Sjedam, sva očajna.
„Ne vrijedi očajavati“, progovara nešto u meni, i ja ponovo krećem na posao. Sjedam na krevet, stavljam lak na noćni ormarić i počinjem premazivati jedan po jedan nokat. Još samo mali, pa sam uspjela. Uh, šipak sam uspjela! Neka dlačica pala mi na neosušeni nokat kažiprsta. Odlažem četkicu uz bočicu, ali nespretnim pokretom rušim lak na parket.
– Trči po krpu, gospođice! – ruga mi se brat kroz otvoren prozor iz vrta. – Vidi li te mama, nadrljala si.
Krpom nisam samo napravila rusvaj na parketu, nego i na noktima. Ništa za to. Nije mi, valjda, teško još jednom premazati nokte!
I, napokon, šminkanje. Maskara, nova i sočna, željno čeka moje trepavice.
– Malo u oči, malo oko očiju i moja sestra postade lutka!
Zna se tko dosađuje – rođeni brat.
Moje je šminkersko djelo bilo tako jadno kao da sam oko očiju nacrtala svračje noge.
– Umij se, budalo jedna! Ostavi se ludih sanja da ćeš biti najljepša! – javlja se opet brat.
Bijesnim. Vilice mi se koče, brada trese. Bacam koplje u trnje. Predajem se.
***
Na dernek sam otišla u novoj haljini i antilop sandalama. Kosu sam raščešljala, lice umila. I vidi čuda, pojavio se ON!
Oprostit ćete mi što škrtarim na njegovu opisu. Toliko sam se smotala dok sam stajala ispred njega, da sam zaboravila i svoje ime.
– Sviđa mi se tvoja haljina.
– Sama sam je sašila.
– I ti mi se sviđaš.
Šutjela sam. Čini mi se da je i njemu glas podrhtavao. Još je nešto mucao, gurao nogom kamenčiće, prebacivao ključeve očeva automobila iz ruke u ruku. Usudila sam se pogledati ga: bio je plav, ma ne, kosa mu je bila bijela kao ovčje runo, a lice bubuljičavo, crveno. Šutjeli smo oboje. Oko nas se razlijegao žamor uskomešanoga svijeta, pucali čepovi ispod otvarača, čulo se mljackanje sladokusaca pod šatorskim krilima. Glazba je treštala, a u meni nastao neki tjeskobni tajac koji me je davio. Zar si ti taj prvi udvarač o kojemu sam mjesecima maštala usred bijela dana, skrivena ispod pokrivača?! Zar si ti oživljeni san, istkan ispod spuštenih kapaka i utkan u sve pore moje čežnje? Ne, nisi, nisi! Nisam za tebe zidala bedeme oko srca, bedeme koje će preskočiti sam onaj pravi.
Bura u meni nekoliko se dana nije stišala. A onda se pojavila moja rođakinja Marija. Ponesene mirisom lipanjskog dana, povjeravale smo jedna drugoj svoje jadikovke.
– Zamisli – reče Marija – onaj bijeli, ma znaš koji, Danin rođak, usudio mi se, udvarati. Kaže: „Sviđa mi se tvoja haljina“.
– I ti mi se sviđaš! – dodajem ja, a usta mi puna smijeha.
– Kako znaš?! – uozbilji se moja rođakinja.
– I ključeve je prebacivao iz ruke u ruku, i kamenčiće je valjuškao pod nogama, i…
– Otkud, pa… nije se, valjda, i tebi…
– Udvarao? – smijala sam se kao luda.
– Jesi li pristala? – zbunjeno me gledala Marija.
– Ma kakvi, pobjegla sam.
– Pobjegla? I ja!