piše: Slavica Jurčić
Često je Vjera bila zamišljena i tužna. Gledala je kako prolazi život koji za nju nije imao smisla.
Cijeli život brinula se o nekome: roditeljima, djeci, suprugu, njegovim roditeljima, a kada je njoj nešto trebalo, nije se usudila moliti njih za pomoć.
U razmaku od samo pola godine umiru joj roditelji, a u pedesetoj godini i suprug. Djeca su se već osamostalila i ona je imala višak vremena.
Prvu godinu je provela u žalovanju odlazeći svakodnevno na groblje i svetu misu. Nije više mogla tako.
Jednoga dana zazvoni telefon. Vjera se bojažljivo javi.
„Vjera, ja sam Tomo! Sjećaš li se? Išli smo zajedno u osnovnu školu.”
Sjetila se ona Tome. Štrecnulo ju je nešto u srcu. On je bio njena prva ljubav još iz škole. Potiskivala je svoju ljubav prema Tomi jer se njena prijateljica zaljubila u Tomu, a Vjera ju nije željela povrijediti.
Od osnovne škole Vjera nije doživjela pravu ljubav. Zapravo, njeno srce nije nikada zaigralo kao sada kada je čula Tomin glas.
„Znaš Vjera“, polako je počeo Tomo, „znam ja da si ostala sama. Morao sam te nazvati. Zapravo, ja te želim vidjeti.”
Prvi put u godinu dana ona je razvukla svoja usta u osmijeh. Proveli su više od sat vremena u razgovoru.
Idućeg jutra ona se ustala s posebnim raspoloženjem. Prvo je otišla na frizuru, pa je kupila novu haljinu i požurila kući jer danas u dva sata ima susret s Tomom.
Ponovo se osjećala kao djevojka. Iako su joj i lice i tijelo odavale da je zrela žena, ona je željela biti zaljubljena i sretna.
Nije više mislila na djecu i rođake, mislila je samo na sebe.
U dva sata i jednu minutu ona je ušla u gradsku kavanu i već s vrata prepoznala njega, Tomu kojega nije vidjela više od trideset i pet godina.
Njegova kosa bila je prošarana sijedima. Figura mu je bila idealna, a brčići su bili lijep ukras na njegovom licu.
Osmjehnuo joj se i ustao, te ju uz pozdrav privikao sebi u zagrljaj. Osjetila je nježni poljubac na svome licu.
Vjera se malo smela. Nije očekivala takav nježni doček. Cijelo vrijeme osjećala je da joj srce tuče kao ludo. Toga dana smijala se i šalila s njim više nego sa svojim pokojnim suprugom u čitavom njihovom braku.
Nakon ugodnog popodneva, Vjera se vratila kući. Pjevušila je dok je spremala večeru. Tada ju je nazvala njena kći koja je na fakultetu.
„Mama, tebi se u glasu osjeća sreća! Što se to dogodilo? Voljela bih da te često čujem tako sretnu.”
“I hoćeš,“ pomislila je Vjera, „ ovo je jedan sretan dan u mom životu.“
Idućih dana na njena vrata su stizale ruže i poklončići, znakovi Tomine pažnje. Oni su je radovali i mijenjali joj život u život pun ljubavi.
Tomo ju je pozvao na kratko putovanje, izlet u planine. Takav vikend čekala je cijelog života.
Njihovo druženje nije bilo ni malo sramotno, nego nježno i puno poštovanja.
Imali su odvojene sobe i njegov stav je bio: „Kada sam te toliko čekao, mogu još, pa makar to bilo i cijelu vječnost.“
Toga dana na prekrasnoj uzvisini, s prekrasnim pogledom, Vjera ga je upitala: „Gdje si bio cijeli moj život, Tomo?”.
„Čekao sam tebe, moju dječju ljubav,” rekao je on i zagrlio ju nježno. „Vrijedilo je čekati!”