Horror priča u gradskim autobusima
piše: Dražen Radman
Zamislite tri stvari. Prvo, da imate dron i znate nešto o snimanju. Drugo, zamislite da ni jedan od autobusa javnog gradskog prometa – nema krov. Treće, zamislite da, uz pomoć drona, imate zadatak da tijekom jednog radnog dana izbliza snimite puničko ponašanje s najfrekventnijih gradskih linija. I da na kraju montirate najzanimljivije snimke pa ih prikažete svojim prijateljima pod radnim naslovom”U gradskim autobusima – jedan sasvim normalan dan”.
Što bi vaš uradak, kako – tako vješto skrojen, prikazao? Osim pojave redovitog ‘švercanja’ i povremenih (verbalnih) sukoba s vozačima i kontrolorima, što bi najviše ‘upalo oči’? Možda pogađate. Najviše bi ‘upalo u oči’ ponašanje stotina mladića i djevojaka, mahom starijih osnovnoškolaca i srednjoškolaca, svakodnevnih putnika javnog gradskog prijevoza.
Ulazak i grozničavo zauzimanje mjesta
Ponekad se i sam vozim autobusom i svaki put svjedočim istim prizorima. Kad se autobusi zaustave na nekoj od stanica, posebno na onima u centru grada, prema ulaznim vratima istovremeno nagrne mnoštvo mladića i djevojaka. Onih nekoliko starica i staraca ostanu iza njih. Pogrbljeni, zbog godina ili zbog torbe s tikvicama i srdelama, mirno čekaju svoj red iza junačke mladosti. Njihova lica odaju dojam pomirenosti sa stanjem stvari, tako da se na njima uglavnom ne primjećuju znakovi nervoze. Računaju: to je tako… I sam budem tu negdje u pozadini, iako se, još uvijek, ne osjećam dovoljno starim da se ne bih mogao probiti barem u sredinu tog mladolikog klupka.
U samom autobusu, uvijek slične scene. Mnoštvo mladih grozničavo zauzima sva raspoloživa sjedeća mjesta, najčešće i ona invalidna. Zatim većina skrušeno spušta svoje glave prema svom idolu, tj. prema omiljenom androidu iz posljednje serije. Tek tu i tamo se čuje mladenački žamor i hihotanje. Uglavnom, u autobusu nema prevelike buke jer je većina predano uronila u svoj ružičasti virtualni svijet kroz pet i po–inčni ekran.
Naborana ruka starice i bešćutnost mladog čovjeka
Toliko budu zaokupljeni svojim androidom da, u svoj toj gužvi, ni ne primjete naboranu i drhtavu ruku starice na drški naslona ispred sebe, svega nekoliko centimetara udaljenu od svoga obraza. Možda je, ipak, krajičkom oka i primjete, ali se ne usude dignuti pogled, jer bi to značilo i ‘suočavanje’ s mogućnošću promjene položaja. Ili bi podignuti pogled mogao biti riskantan zbog susreta oči u oči s, manje ili više, ispaćenim izgledom jedne starice ili starca. Što bi, uostalom, i mogao učiniti u slučaju jednog takvog susreta? Možda bi mogao reći one strašno teške riječi: ”Gospođo, izvolite, evo sjednite ovdje…”? O, to bi, dakako, bio znak slabosti. To bi bilo nešto čemu bi se, je li, njegove (njezine) kolege iz škole nasmijale ili čak narugale. Pa je bolje ne junačiti se.
Promatrajući epidemijske razmjere ove svakodnevne pojave znao bih, dovoljno glasno, reagirati: ”Ej, momci i cure, zar među vama nema nikoga tko bi mogao ustupiti mjesto ovom starijem čovjeku?” Osim u dva različita navrata, kada su jedan mladić i jedna djevojka ustali i prepustili mjesto, uglavnom sam naišao na šutnju i gotovo opsjednuto buljenje u ‘touch screen’ ili pak kroz prozor. Eh, ta prokleta šutnja i taj bešćutan pogled – put nigdje!
Horror bez krvi
Čini se da se ništa, zapravo, ne događa, a događa se živi horror. A što je to nego horror? Jedino što nema krvi. Kad malo bolje promislim,taj se horror, prije svega, ne događa u autobusu, nego u nutrini bića ovih mladih ljudi. Razmišljam ovako: Što će ti, mladiću, danas-sutra, završena škola i fakultetska diploma? Što će ti kuća, žena i sva lova? Što će ti sva putovanja i sva otkačena ludovanja? Što će ti sve to ako se danas nisi u stanju dignuti starcu u autobusu i ustupiti mu mjesto? Što će ti, djevojko, da išta postigneš i dobiješ u životu ako danas pored sebe u autobusu vidiš staricu s torbom punom naranača, a ti ostaješ bez imalo grižnje savjesti hladnokrvno sjediti u društvu sa svojim dragim – ‘Samsung Galaxyjem’?
Bumerang učinak
Razmišljajući o vašoj budućnosti, još mi nešto pada napamet. Sutra nećete moći govoriti svojoj djeci, eto, ako ih budete imali, kako se u autobusu trebaju ustati starijima i nemoćnima. Nećete im govoriti, jer to ni vi niste radili. Znam, vjerovatno mnoge od vas to neće biti ni briga. A onda ćete, ako nekako uspijete, i vi sami ostariti. Onda vam se, zasigurno, neće imati tko ustati kad vas budu jako boljela leđa. U autobusu ili negdje drugdje. Možda ni rođena djeca neće htjeti. I ne samo to… Vi se toj nevolji, naravno, nećete čuditi niti ćete se ljutiti. Prihvatit ćete mirno i dostojanstveno usud (zle) sudbine, zar ne?
A kada, kojim slučajem, budete ležali u bolnici zbog neke od staračkih bolesti, moguće da vas ni vaša djeca neće doći vidjeti jer će im biti naporno ustati iz fotelje svog udobnog i toplog doma. To se, kažu, zove povratni ili bumerang učinak. Ispada, tako, da u životu ne postoje slučajnosti. I da sve ima svoje vrijeme. Vrijeme sijanja i vrijeme žetve posijanog. Bilo u dobrom ili u zlom smislu. Uostalom, ima Netko tko sve vidi i sve zna. Njemu ne treba dron.
”Iz svoga prebivališta motri sve stanovnike zemaljske:
on je svima srca stvorio i pazi na sva djela njihova.”
(Psalam 33:14-15)
29. rujna 2016.