Instalacija Nike Radić o gubitku privatnosti u galeriji „Berlin-Weekly“
tekst: Aleksandra Brnetić
foto: Nika Radić
Berlin/ Zaokrenete li u Mitte iz Augustastraße na lijevo u Kleine-Hamburger-Straße, na sljedećem će vas ćošku, onom koji se križa s Linienstraße, dočekati brazilska ne krčma nego, kako bismo mi to u Berlinu rekli, knajpa zvana Botequim carioca. Nemojte svratiti na piće, koliko god ste najednom žedni baš caipirinhe. Zaokrenite opet na lijevo i prođite pored stolica i stolova. I stanite. Jer stigli ste na cilj.
Nadam se da se nad Berlin već spustio mrak jer za pravi dojam vam treba njegovo drugo ja – umjetno svjetlo. Stojite pred visokim, relativno uskim i neobično visokim izlogom galerije Berlin-Weekly čije žarko unutrašnje osvjetljenje svom snagom prodire u večernji mrak. Vrata zasigurno nisu otvorena, ili su to jako rijetko, jer to tako želi njena vlasnica, Stefanie Seidl, koju je prije četiri godine berlinska Senatska uprava za kulturnu djelatnost s 30.000 eura nagradila za angažman u poticanju novih i interdisciplinarnih umjetničkih ideja.
Galeriju, koju smatra projektnim prostorom, Seidl svako toliko ponudi nekom umjetniku na oblikovanje, a onda ga ovaj koristi kao neku vrst javne pozornice za izlaganje onog djela, bolje rečeno one instalacije, koja je karakteristična za njegovo stvaralaštvo. I to tako ide već dobrih šest godina, od 2010. kad je Seidl pokrenula taj nekomercijalni projekt prozvavši ga Berlin-Weekly. Želja joj je bila da svaki tjedan mijenja instalaciju i da svaki tjedan izlaže jedan drugi umjetnik. Od tog je nauma ubrzo odustala. Shvatila je da je neprovediv, da ne može održati taj tempo. Do sada se izmijenilo 98 umjetnika, a Nika Radić sa svojom je instalacijom, pred kojom upravo stojite, devedeset i deveta (99).
Nika Radić izložila je svoju privatnu sobu. Sobu u kojoj radi, čita, stvara, fantazira, sanjari i nazvala ju – Mein täglich Zimmer, Soba moja svagdašnja. Kao što je Kruh naš svagdašnji. Tako je umjetnica svoju sobu svakom gledatelju dala na uvid. Svaki je prolaznik na ulici može vidjeti. Tu su police za knjige povučene do stropa, kauč i na desno mu stolić, i odmah do njega, u kutu do prozora, komoda i na njoj, ako se ne varam, zemaljska kugla. Tu je i nezaobilazni televizor, ali on je odmah na ulazu, postavljen tako da smeta. Da bi se ušlo u prostor, mora ga se malkice zaobići.
Kad sam stala pred izlog, pogled mi je samo letio preko gomile knjiga, tepiha, velikog prozora s navučenim prozirno-bjelkastim zastorom i zaustavio se na kauču s bijelom zategnutom presvlakom. Da sam mogla, bila bih se uvalila. Toliko je bio privlačan. I prisan, intiman. I ne bih se bila tako lako digla. Bila bih to i učinila da se ne radi o fotografiji koja je printana u mjerilu 1 : 1. Zažalila sam što i kauč nije prȃvī kao što je to televizor. Televizor je stvȃran za razliku od sobe koju je Nika Radić izložila. Soba je inscenirana, napravljena je od fotografija. Soba je kazališna scena ili kako autorica kaže: „Samo jedan spektakl više poput svih ovih koji se stalno odigravaju oko nas.“
Televizor je ključ za razumijevanje instalacije na koju ova Zagrepčanka, koja je kiparstvo studirala na Akademiji likovnih umjetnosti u rodnom gradu i povijest umjetnosti na Bečkom sveučilištu, a danas živi između Berlina i Zagreba, posjetitelje poziva na razgledavanje projektnog prostora u Linienstraße 160 uz pitanje da li danas možemo privatno odvojiti od javnoga.
Odgovor Nike Radić je negativan: „Ja sam svoju sobu stavila u javni prostor jer mislim da potpuno privatnoga prostora više nema. Televizor je taj medij koji nam je ukinuo, s kojim smo sami sebi ukinuli privatnost, s kojim je nestala naša privatnost. Ekrani su nam danas nešto čime komuniciramo s javnim prostorom. Više smo u kontaktu s onime što se dešava u društvu putem ekrana, bilo da se radi o televizorima, telefonima, pa i kompjutorima, nego što boravimo na nekom trgu u mnoštvu koje diskutira, ili demonstrira. Osim toga htjela sam koristiti video koji se vrti na ekranu. Nisam ja snimila taj video. Na videu je incident od prije godinu dana iz Chemnitza kad je policija vukla izbjeglice iz autobusa kojeg je dočekala jedna grupa ultradesničara što su vikali na njih i nisu htjeli da izbjeglice dođu u njihovo mjesto. Vikali su: ‘Wir sind das Volk!’ Ti ljudi u autobusu nisu se usudili izaći van i policija ih je zapravo vrlo grubo izvlačila iz busa. Te su se slike brzo proširile po raznim internetskim mrežama po Njemačkoj. I zapravo su strašne. Zbog svega toga ja mislim da mi živimo u nekakvom dosta šizofrenom rasponu između tog domaćeg ugodnog života i tih strašnih slika koje samo usput gledamo, kao da smo se na njih navikli. One imaju nešto lijepo u sebi. Na tom videu detalji se zapravo ne vide, ali se vide mrlje tih ljudi, vide se njihove geste. Atmosferski taj video podsjeća na barokno chiaroscuro slikarstvo. I ja zaključujem da mi počinjemo te nekakve slike, koje su zapravo strašni događaji, tretirati na isti način kao i nekakve reklamne fotografije.“
Instalaciju Nike Radić Mein täglich Zimmer | Soba moja svagdašnja možete razgledati svaki dan, i to, kao što rekoh, najbolje navečer, kad padne mrak, sve do nedjelje, 16. listopada 2016.
Adresa:
Projektraum
Linienstr. 160
10115 Berlin
http://www.stefanieseidl.com/berlinweeklycom/