piše: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/ Ovih dana čitam o stanju na selu. Često se spominju žene na selu i njihov život.
Evo, sada ću ja vama kazati kako ja živim na selu i da moj život teče, ne stoji.
Ja sam se udala prije skoro dvadeset godina. Rodila sam se u gradu i odrasla u gradu Brodu.
Suprug je već nazidao kuću pa su neki rekli kako sam došla na gotovo. E, da je bar tako!
Imali smo kupaonicu i dvije sobe do ulice. Kuhinju i potkrovlje smo naknadno završavali. Kantu po kantu nosila sam na kat. On je sam frajkao i završavao.
Došla su i djeca koja su polako odrastala. Mi nismo puno izlazili, pazili smo na svaku kunu i podigli gospodarski objekt s vinskim podrumom i ložionicom za centralno grijanje.
Ja sam ostala kod kuće s djecom, a suprug radi u državnoj službi. Prije desetak godina zasadili smo vinograd, crnu sortu Syrah. Kupili smo četiri ovce i četiri janjeta.
Vinograd raste, djeca rastu, naše malo stado se povećava. U proljeće ih bude s janjcima i osamnaest komada. Svaka ovca se kod nas ojanjila i sada čine matično stado.
Naš vinograd daje obilan rod i za svoje potrebe imamo do 1500 litara crnog vina. Naravno, OPG je prijavljen. Suprug je u kontaktu sa savjetodavnom službom koja nam daje savjete i podršku.
To se odnosi i na veterinarsku službu. Sve su ovce cijepljene i čipirane.
Prije dvije godine posadili smo 480 čokota graševine za svoje potrebe, ali ni tu nismo stali. Naši vinogradi su uredni i obrađeni, a vino čuvamo u hrastovim i inox- bačvama.
Djeca su već navikla da nam treba pomoć i ne bune se. Rado idu s nama u vinograd, a društvo nam pravi naš šašavi pas Zagor.
Svakog proljeća kupim jednodnevne piliće i hranim ih. Tu su i kokoši grahorke i hrvatice, guske, patke… Hrane imamo dovoljno za sve njih. Moje guske čuvaju dvorište skupa sa Zagorom.
Naš život na selu je lijep, možda i idiličan. Dosta radimo, ustajemo se rano i moram priznati da nam ništa ne fali.
Ne mogu baš reći da smo se obogatili vinom jer još nam se nije vratilo uloženo. Poticaj nismo imali, a nismo ga ni tražili.
Moja djeca se moraju rano ustajati i pješačiti do vlaka oko 3 kilometra. Provedu na putovanju u školu i nazad preko tri sata.
Prednost života na selu su mir i ljepota prirode. Radne obveze ne dozvoljavaju monotoniju i svaki uspjeh vam hrani dušu.
Grad mi je i dalje u srcu jer mi žive tamo roditelji i moja seka. Ali roštilj u Stupniku je najbolji, kako kažu sekina djeca.
Moj nećak Stjepan divi se svome tetku i pita: „A kako si tu kuću napravio od drva i još podigao na kat?“
Seoski život ima svojih ljepota. Naše žene se bore, ne kukaju, ne žale se kada je blato i kiša. Životinje su nahranjene, djeca sita, a suprug ne smije gunđati.
Često čujem iz usta mladih žena: „Ne isplati se”, ali ja kažem da treba probati i isplatit će se.
„Nije u šoldima sve“, kaže pjesma. Ali većina na selu ipak živi gradskim životom. Nemaju ni mačku ni psa, a kamoli ovce, koze ili kokoši.
Dođite na selo i gacajte malo po blatu! Nije ono loše! Kažu da je dobro za ten. Osjetite mir i uživajte u ljepotama, bojama i mirisima seoskog krajolika!