Iz naše arhive/ objavljeno 13.10.2016.
Dragica Šimić
Kad bih mogla proći kroz smaragdne gore
Sresti se sa rijekom što obale kupa
Valovima snenim da obrišem suze
Vijugama njenim da tečemo skupa.
Da borovi mladi naprave mi ležaj
U mirisnoj krošnji mahovinom šiven
Ilindansko sunce ponijela bih kući
I zeleni pejzaž sumrakom prekriven.
Pod nebom od bola još je slika grada
Ko ranjenik stoji, nikako da stasa,
Vjekovima tučen, još uvijek se bori,
Rastjeruje vrane, nemoćno, bez glasa.
Izbrisano ime djedovine moje
Radosti su naše nestale bez traga.
Ali kad ga vidim ja se uvijek sjetim,
Odakle mi ljubav… odakle mi snaga…