Iz naše arhive/ objavljeno 29.11.2017.
Dragica Šimić
Ostavit ću odškrinuta vrata
Kolibice
Srca moga.
Čeka te uvala zaborava.
Travu planinsku spustih na jastuke,
Ona miriše jače od uzdaha.
Prstohvat metvice
I mjerica majčine dušice
Za bolna mimoilaženja,
Za mjesečeve suze, za zvijezdu padalicu.
Bosiljak u stručku za srušene mostove
I nedolaženja.
Cimet i jabuke na usni umjesto poljubaca.
Sve će to šuma zaliječiti.
Miris stoljetnih borova jači je od uspomena.
Studen prosinačkih mrazova reže
Jače nego suza ljubavna.
Gorki vrijesak za bol srca pomaže.
I gospina trava na zidu
Žutom vrpcom vezana
Da nikad mraka u noćima ti ne bude.
Vidiš,
Košute mirno u skloništa svoja odlaze,
Snjegovi dolaze,
A ljubav je nježna i krhka kao mlada trava.
Ranit će je sjeverac hladni.
Vrijeskom planinskim okadi našu tugu
Do proljeća novog,
Do treptaja novog,
Do samoće nove.
Neka te šuma brani od vukova.