Dragica Šimić
Mirišu li još tvoji kolači
Kao molitva na usni djeteta
Što se na počinak sprema?
Da l´ bijelim damastom prekrivaju tvoje ruke
Mirisne od jabuka
Svečarski stol,
Bijelim kao duša sveca sa stare slike?
Daleko sam,
Pa zamotah malo dobrih želja uz naranče
I kolač od marcipana
Zalivši ih suzom sjećanja
Na crvenu jabuku u očevoj ispruženoj ruci
Kojom me darivao,
Kao suhim zlatom da mi ruke kiti,
I na blagi pogled njegovih očiju.
Njiše li se još stara njegova kosa na dovratku
U ritmu crkvenih zvona?
Odjekuje li selom vesela njihova jeka
Zagrljena i obljubljena pjevom čestitara
“Narodi nam se kralj nebeski…”
Žaluje li njegova mirisna duša za žitima i ambarima
Sad kad njegov glas ne predvodi pjesmu momačku?
Ko lista stare pjesmarice u zimskim noćima
Dok sjeverac šara zametenim selom?
Ovdje, u velikom gradu, ne čude se djeca svjetlima
Kao što ja zaslijepljena stajah pred našim borom
Što ga otac iz Šume na saonicama velikim dovozio.
A uvijek su s tim borom dolazile i tajne iz čudnih šuma naših,
I kako su baš pod tim borom plesale vile i čarobnjaci
i kitili božićne jele
Snijegom i češerima…
U vrijeme velikih snjegova
Inje je kitilo grane,
Praporci zvonili u gori na vrancima
I jeleni se spuštali po hranu nadomak sela
Dok je tiha, sveta noć sve u zimsku idilu zamatala.
Tiho su bila sva šumska stvorenja
Kao i ljudi.
A za ljepotu se pobrinuo sami Bog.
O kako mi srce tuklo
U novom, crvenom kaputiću od tople čohe
Što ga baš za Božić tvoje ruke za me iskrojiše.
Šaljem ti majko, malo svoje ljubavi
I pola ove duše djetinje,
Da ti u sutonu života užegne božićna svjetla
I onu drugu polovicu, ostavljenu ti davno, da nađe.
Budi mi zdravo.
Nek te grle ruke zlatokosih djevojčica
Koje sada žive neko drugo djetinjstvo.
Reci im neka čuvaju očeve pjesmarice.
I sretan vam Božić,
Tihi i sveti.