Dragica Šimić
Obrezaše joj grane
Prije no što je proplakala
Svinuta uz kamenu hrid
Kao duša uz uspomene
A bez njega ona nije bila
Ni drvo, ni rijeka, ni cvijet, ni žena.
Jer biti drvo značilo je
Izrasti mu u duši, šuškavo i sjenovito,
Razgranato i mlado, raspupano,
Suncem obasjano
I pustiti duboko korijenje
Da ga nijedna bura slomiti ne uspije.
Bez njega nije više bila rijeka,
Jer biti rijeka moćna je tajna proticanja
ulijevanja u mora njegova spokoja.
Bez njega nije više bila cvijet
Što na livadi među svim drugima
Bojama osvaja i mirisom zove.
Bez njega nije znala biti žena
Voljena, osvajana kao tvrđava
Što nakon lijepe riječi i pogleda umilna
Bijelim zastavama bedeme kiti
Otvarajući široke kapije duše.
Bez njega nije znala više biti žena
Bez dodira topla
Zbog kojeg se njegovom zvala,
Od rebra njegova stvorena.
Tek loza uz kamenu hrid
Što čeka nove pupove
Ispod suza vremena.