Sven Adam Ewin
ptice lete natraške
kamen pada uvis
rijeka se vraća izvoru
pogreb se pretvara u svatove
sunce izlazi navečer
čak se i globus preokrene
pa svi visimo naglavačke
visiš ti
visim ja
ja ti pritrčavam i držim te čvrsto za noge
tko zna kome bi dospjela u ruke u mračnom svemiru
da se slučajno otrgneš od zemlje ovako naglavačke
a ti se samo smiješ
tebi je to smiješno
i cijelo vrijeme pokušavaš rukama spustiti haljinu
koja ti se tako visećoj neprestano podiže iznad glave
i sve to
otkako te volim