piše: Štefica Vanjek
Konačno, nakon sivila granulo je sunce, je da je zubato ali diže raspoloženje na maksimum. Izvukla sam usisavač i krenula redom čistiti kuću.
„Pa zar nam opet dolazi sanitarna inspekcija u posjetu“, bocne me muž i krene se oblačiti da zbriše od kuće.
Bože, nekad mi se čini da je u prošlom životu bio pas koji se boji zvuka usisavača pa na njega reži i zbriše netragom. Nema šanse da bi uhvatio usisavač u ruke i nešto pomogao. Guši ga prašina jer ima KPB, pa se ne može sagnuti, boli ga kičma i kuk, u stvari sve ga boli osim – jezika!
„Pa, pred Božić si radila generalku jer su djeca dolazila za Božić, što sad opet treba čistiti?“
„Treba!“, obrusim, „Jer ti svaki dan pod stolom ostaviš brdo mrvica kao da hraniš golubove na trgu. Pitam se kako bi izgledala kuća da si sam duže vrijeme?“.
„Pa bio sam sam kod kuće kad si bila u Berlinu, pa nisi došla u svinjac. Lažem li?“
„Istina, nije bilo suđa, ni smeća, ali prašine kao da je po kući Šebalj vozio rally Pariz-Dakar.”
„Eh ti sve vidiš, ja je nisam vidio“, pravda se.
„Ma, iz aviona se vidjela. Ajde, briši susjedu praviti društvo i ponesi mobitel da ne bi radila inspekciju na njemu, tko zna što bi našla, kakve komade. Vidi, vidi, sad sam se sjetila zato ne mijenjaš profilnu sliku da ne vide sa kakvim dedekom se dopisuju. Ajde, ajde idi, sigurno je susjedu dosadno“, potjeram ga iz kuće da mogu na miru sve prozore otvoriti dok nije doma.
Vukući po kući usisavač sjetim se dokumentarca “Odred za čistoću“. E, bože mili, svašta se tamo moglo vidjeti, za ne vjerovati u čemu ljudi mogu živjeti, i to većina žene. Sva sreća pa ima oboljelih od OKP-a (Ma, mislim nije sreća oboljelima, to je prokletstvo jer su robovi čistoće i svugdje gdje dođu gledaju samo čistoću). Mjesta gdje su došli oboljeli od OKP-a poslije njihovog čišćenja nisu bila za prepoznati. Baš si mislim kako bi mi nekad dobro došao takav „odred“ jer sam se ulovila da kako starim sve više spremam nepotrebne stvari, kao “trebati će mi za nešto” (Možeš mislit, nikad mi ništa ne treba, ´em ti fobiju od siromaštva). Još bi mi više trebao jedan financijski inspektor da mi pročešlja račune i utvrdi gdje me varaju i zbog čega mi je račun uvijek prazan. Em mu bijelu vranu, pa pobrinuli su se za moj novčanik političari i njihovi zakoni kao i svim umirovljenicima.
Mislim si, ipak bi mi trebala inspekcija ali ne da meni naplate kazne, već onima koji me varaju već godinama. A onda se sjetim da je glavni inspektor na ladanju u Remetincu jer zna se zašto u par godina nije bio na mjestu gdje je trebao biti. Kažu, već je izašao (a bilo mu je dobro – vježbao, čitao …. Mogao je još ostati.) Blago poljoprivrednicima jer je dotični lovac pa im od sada divljač neće raditi štetu po poljima i šetati po ulicama gradova, sve će to on riješiti i pjevati u miru i tišini prirode: “Kad sam bio mlađan lovac ja…“ Ma, sve su ga cure voljele, ali ima on još za mnogo „sponzoruša“.
Sjetim se pedagoške inspekcije kada sam još radila, gaće su mi se tresle tjedan dana prije inspekcije da mi ne nađu nešto što nije dobro, bilo bi me sram kolegica i ravnatelja. Danas ne znam postoji li još uvijek tako nešto. Često se pitam gdje je sanitarna inspekcija u trgovinama da nam obznane što je ispravno za upotrebu, a što ne.
A tek da se napravi inspekcija u vlasti, bog zna koliko bi ih uopće tamo i ostalo. To se za moga života neće dogoditi jer se taj korov širi kao pošast a nema nikoga da ga počupa s korijenom, da se nikada više ne oporavi.
Jedina inspekcija koja odrađuje svoj posao je policijska na ulicama. Zna se, mora se odnekud namaknuti lova u proračun, da se mogu puniti džepovi uhljeba i političara. Em ti pravicu i pravdu.
“Ni med cvetjem ni pravice“, govorio je Petrica Kerempuh.