piše: Stjepan Poljaković
Dugo me ne napušta jedna misao potkrijepljena vlastitim, ali i iskustvima mnogih meni sličnih. U konačnici smo svi samci, ili sami, kako vam je milije.
Pišem ovo suočen s mogućnošću da ću kraća razdoblja provoditi izvan svoga doma. Egzistencijalni vrtlozi razbacali su nas i svakoga dana razbacuju diljem kugle zemaljske. To meni i nije nekakva novost. Novo je što ne znam da li bih se radovao što ću imati kunu više ili bio žalostan i ogorčen što to ne mogu ostvariti iz topline doma svoga.
Odlazak od kuće u nepoznato budi zebnju i strah jer se rastaješ od voljenih, no pitanje je, bez namjere da kritiziram: „Koliko se današnje individue između sebe doista vole?“
Ideal bratstva postoji od raja na ovamo, ali je na vratima raja brutalno narušen. Kain je ubio Abela, pa opet, snaga obitelji, plemena ili naroda ovisila je o slozi svakoga pojedinca. Postojao je raspored, da ne kažem piramida. Znalo se tko koga i zašto respektira, a u nekim slučajevima ga se čak i boji. Ništa nije bilo do kraja savršeno. Ali, kada danas pričamo sa starijima, svi će vam u velikoj većini ispričati kako su nekada ljudi bili složniji.
Vrijeme u kojem živimo omogućilo nam je da se dobrim dijelom osamostalimo. Danas svako dijete mora imati svoju sobu, svoj mobitel i svoj, ako ne kompjuter, ono makar tablet ili smartfon. Isto to važi i za roditelje. Svi imaju svoje uređaje i igračke i nema velike potrebe za dijeljenjem. Osnovni preduvjet za slogu i zajedništvo je upravo to – dijeljenje.
Koliko vas se sjeća da je brat mlađem bratu davao robu i obuću koju je prerastao? Ma, i sačekivali su jedan drugoga iza ćoška da se brzo preobuku i da imaju u čemu ići u grad, školu, bilo kuda.
Danas takvih potreba gotovo i da nema. Svi možemo sve sami i zato ostajemo sami.
Negdje u dubinu čovjeka Bog je utkao potrebu za zajedništvom. Još u raju vidje Bog da nije dobro da čovjek bude sam i stvori mu… Ostalo je poznato.
Imam svoju teoriju koja može i ne mora biti istinita, ali svi smo mi u stvari i u osnovu sami. Taj osjećaj i ideal zajedništva su samo to; osjećaj i ideal. Najveće i najteže borbe moramo dobiti prvo mi sami.
Kršćani borbu protiv zla dobivaju molitvom i proučavanjem Svetoga pisma. U tom istom Pismu Krist nam savjetuje da se molimo iza vrata svoje sobe. Ono što tamo izmolimo i čime se izborimo, pokazat će se u javnosti kao plod naše molitve i borbe. Zajedničke molitve su dobre i poželjne radi učvršćivanja zajedništva, ali prekretnica nastupa onda kada se za to odlučimo mi sami.
Ma koliko žudili za zajedništvom, svatko od nas suočava se s „mukom Jakovljevom“. Patrijarh Jakov u jednom je trenutku bio ispred ujaka Labana koji ga je progonio, a u susret mu je dolazio brat Ezav s kojim je imao nesređene račune. Situacija krajnje pogibeljna i kritična. Život visi o koncu. Na potoku Jaboku vodio je boj o kome je ovisio njegov život. Odlučio je da ni pod cijenu života neće pustiti anđela Gospodnjeg s kojim se hrvao. Jakov (varalica) postao je Izrael (pobjednik) u bitci koju je vodio i na kraju je sam dobio.
Osobno, smatram da je dobro i potrebno graditi zajedništvo u vjeri i mjeri u kojoj je to moguće, ali ni u jednom trenutku ne treba zaboraviti činjenicu ili mogućnost da ćemo ostati sami.
Vjerujte mi! Nekada to ima i svojih prednosti, nekada je to prilika da se otrijeznite, očistite od svih zabluda i učvrstite svoju osobnu vjeru, da zauzmete osobni stav prema onima oko vas i onome što vas u budućnosti čeka.
Sretno nam bilo!