Piše: Stjepan Poljaković
Ove se godine odlučih na godišnji u toplicama. Po definiciji toplice, banje, kupke rehabilitacijski su centri s medicinskim uslugama i ljekovitom vodom.
S tim uvjerenjem sam nazvao recepciju hotela i rekao kako želim jednokrevetnu sobu. Recepcionar mi onako u šali spomenuo mogućnost da privedem štogod od ženskoga roda pa da ne samujem. Pomislio sam da sam nazvao agenciju za upoznavanje, ili recepciju javne kuće. Moja ideja da se odmorim i opustim shvaćena je poprilično neozbiljno.
Da skratim priču! 90% onih kojima sam rekao da idem, poželjelo mi je dobar provod u toplicama sa željom da nađem…
Imao sam godišnji kakav se poželjeti može; blagorodni mir parkova i hladovina šuma, pa terapije za išijalgiju i koljeno, uslužno osoblje i društva taman koliko želim i koliko mi treba. Provedoh vrijeme u odmoru i opuštanju.
Bilo je vremena za razmišljanje i osluškivanje. Ono što sam slušao, mutilo mi je i zamagljivalo atmosferu.
Ne znam kako je kod drugih naroda, ali imam osjećaj da smo mi Hrvati narod sklon prostačenju.
Bez obzira na spol, dob, udane, oženjene… ovo što se danas čuje i čita u svakodnevnoj konverzaciji kod iole kulturnoga čovjeka izaziva turbulencije u želudcu.
Da se razumijemo, nisam ni najkulturniji ni najsvetiji među živućima, ali sam jako, jako, jako žalostan zbog stanja duha i nivoa konverzacije među nama.
Mjesecima osjećam gorčinu koja me blokira i obeshrabruje da pišem. Kome? Nekome kome kažeš da ideš u toplice na odmor i laganu rehabilitaciju od poprilično stresnog posla, a on ti kaže: „Nađi tamo…“
Imamo veliki problem koji vučemo kroz generacije. Povremene preljubničke avanture naših susjeda, rođaka, znanaca izašle su u javnost i postale teme javnih rasprava. Štoviše, postale su izgovor i opravdanje za opće srozavanje kriterija. Ono što se krilo i što se nekada slučajno događalo, danas izlazi u javnost i preko toga se grade karijere. Humor nije humor ako nema, kako se to kaže, malo masnoće ili masnoće u naznaci. U svakome naraštaju je bilo i ima razvrata, ali se nekada moglo i znalo o nekim stvarima šutjeti.
Digla se prašina oko bećarca otpjevanoga negdje na šoru, u po bijela dana. Nešto što je prostačenje u javnosti, pokušalo se zaviti u kulturnu tradiciju. Moj djed je bio tamburaš prije 70-ak godina. Ni njemu ni njegovim pajdašima nije padalo na pamet da u po bijela dana na pola šora pjevaju prostote. Ako je i bilo potrebe ili prilike, gledali su da se sve događa daleko od ušiju žena i djece.
Došlo je dotle da se osobi u 60-tima ne može objasniti kako monolog o podapiranju prije odlaska doktoru i ljubovanju na šumskom panju nema veze ni s kulturom ni s tradicijom.
Ja sam na to osjetljiv jer dio vremena provodim u tuđini. Kada si vani i misliš o kući, nekako ti sve izgleda ljepše i milije i onda se vratiš na svoj šor i slušaš udanu ženu koja u javnom prostoru zbija šalu s temama kojima u javnom prostoru mjesto nije.
Takva vrsta prostačenja izaziva nered i nemir. Zbog nečije slobode izražavanja na granici nekulture, da ne kažem primitivizma, ugrožavaju se moguća prijateljstva između recimo udane žene i neoženjenog momka i obrnuto.
Sloboda u izražavanju i neoprezno izgovorena riječ može napraviti veliku i gotovo nepopravljivu štetu. Poremećen je red u društvu, svi sa svojim pravima i slobodama prave nered i kaos u kojem se gubimo.
Izgovor da je nečega uvijek bilo, ne pije vode. Ako je nečega što ne valja bilo, ne znači da treba nastaviti sjetvu, nego dapače! Žalosti me što je sve manje onih koji su svjesni situacije, ali i onih koji su željni poraditi na promjenama.
Žalostan sam jer imamo najljepšu zemlju u okruženju, imamo makar tradicijsku svijest o pripadnosti kršćanstvu. Kako god da sam kritičan, ipak smatram da moralno nismo potonuli do nivoa nekih nama naoko superiornijih nacija.
Možda zvuči utopistički, ali nama treba pokret, inicijativa koja će se boriti protiv smeća i nekulture u javnom prostoru. Nekultura sama po sebi ne donosi nimalo svjetla na ionako zamračeni horizont. Prostačenje i dvosmislene šale, odgovorno tvrdim, djeluju destruktivno i izazivaju jaz među ljudima.
Svjetlije perspektive niti zdravijega društva nema, ako se sve temelji ili začinjava prostačenjem.
Volim i svoju domovinu i svoj narod. Imamo prekrasne nošnje, običaje i pjesme i ne mirim se s tendencijom da se sve što je lijepo zagađuje nekulturom.