piše: Stjepan Poljaković
Pitam se ponekada koji bi naziv bio prikladniji za hrabre i odlučne ljude koji se bore, hvataju u koštac sa izazovima odlučnije i prije ostalih? Ako kažem ratnik, taj pojam je često vezan uz vojsku. Borac pak može i ne mora biti vojnik, borci su ljudi koji se bore sa životom uopće, danas pišem o njima.
Pred očima su mi dva muškarca, muža; sa tri profesije i jednom zajedničkom poveznicom.
Jednog upoznah ne tako davno u Austriji a drugoga znam desetljećima.
Dogodilo se nekako u isto vrijeme da su se obojica morali uhvatiti u koštac s nevoljama.
P. je po drugi puta gubio ženu a Z. je po drugi puta zapao u zdravstvene probleme.
Kada želim slikovito opisati nečiju muku znam reći kako netko dobije Križ a netko cijelu crkvu s kalvarijom. Opet, nije u redu naše jarmove uspoređivati sa Križem, Križ je ponio Krist, jednom za svagda, nas je pozvao da svaki uzme svoj jaram, ovo s Križem i kalvarijom je ljudima slikovitije pa se služim time.
Spomenuo sam tri profesije. Naš P. iz Austrije je bio učitelj i vojnik, naš Z. je propovjednik.
Poveznica im je vjernost Bogu i blagi, Bogu ugodni karakter. Usudim se na osnovu svoga iskustva za nekoga reći da je Bogu ugodan, vjeran.
P. je prihvatio izazov vjerovanja u zrelim godinama, Z. za mladosti svoje. Oba se uklapaju u Biblijsku priču o radnicima u vinogradu. Jedne je Gospod pozvao od zore a neke od podneva, večeri.
P. i Z. odazvali su se i biti će plaćeni, pouka te priče je da nitko od nas nema pravo znati niti se miješati u dogovor sluge i gospodara. Gospodar, Bog, smije raditi sa svojim blagoslovima što mu je drago.
P. se dva puta suočio sa bolestima supruga, dva puta prolaziti agoniju umiranja voljene osobe i pri tome zadržati smirenost, poniznost i vjeru; kako ja to slikovito kažem, kapa do vodomjera.
Z. je prolazio i nadam se duboko da će još prolaziti borbe koje se nama, „normalnim“ civilima čine hazarderske, suvišne. Već sam to pisao, spominjao, nekim ljudima je dano da nose jarmove i pri tome svjedoče da je moguće ostati vjeran i u najtežim uvjetima.
Promatrao sam P. dok se nosio sa ženinom borbom za svaki novi dan, pa onda i dah.
P. je svoju drugu ženu upoznao dok je bila zdrava jaka, temperamentna, odlučna, na trenutke gorda i svojeglava, pred njom nije bilo neostvarivog cilja. Pratiti takvu osobu kroz dugotrajnu bolest velika je žrtva i izazov.
Rekao mi je da ga prijatelji žale, šteta je po njihovom što im Bog nije dao da uživaju u starosti i mirovini onako kako drugi uživaju.
P. je odgovarao da je on Bogu zahvalan za 7 godina lijepog zajedništva, ovih zadnjih 5 su donijele kušnje ali u tim kušnjama P. je jačao svoju vjeru, izgrađivao svoj odnos s Bogom do te mjere da može svjedočiti, biti potpora onima koji prolaze slične agonije.
Z. je prihvatio izazov biti Propovjednik po pozivu a ne po zanatu.
Izabrao je daleko teži put od onoga koji mu se nudio. Umjesto kancelarije ili katedri, propovjedaonice u nekoj crkvi do mirovine, odlučio je biti u službi ljudima kroz humanitarne, uslužne djelatnosti.
Dva put je u životu bi na velikom raskršću i Bog mu je davao odgovore i upute.
U korijenu njegovog propovijedanja je „Kršćanstvo s nogama i rukama“. Autentičnost i dosljednost prije svega i „tako da se vidi da su tu ljudi radili, boravili“. Biti dio njegov tima značilo je biti spreman na rad i odricanje ali i prilika da živiš Kršćanstvo bez celofana i štirke.
Kada si pozvan osluškuješ glas i slijediš Duha koji te vodi ostatku svijeta a često i obitelji, nejasnim i nepoznatim stazama.
Osobno ga „ne volim „ ( u stvari divim mu se), što je bio u stanju opraštati izdaju.
Na svom putu, u svojoj Misiji, bilo je onih koji su ga pratili pa odustajali, rijetko je tko bio pošten i priznao da se predomislio, promijenio način računanja, umorio, lakše je bilo optužiti Z. da je on tvrdoglav, (pre)ludo hrabar, ali Z. do sada nije odustajao.
Dva naoko različita čovjeka na različitim meridijanima u istoj Misiji, pokazati da se i u najtežim krizama može ostati vjeran Bogu.
Za kraj stihovi koji mi u ovim turbulentnim vremenima često izlaze pred oči.
„Trpljenja mnoga i velika bacio si na me:
ali ti ćeš me opet oživiti
i opet me podići iz dubine zemlje.
21 Povećaj dostojanstvo moje
i opet me utješi:
22 A ja ću uz harfu slaviti tvoju vjernost, o Bože,
svirat ću ti u citaru, Sveče Izraelov!
23 Moje će usne klicati pjevajuć’ tebi
i moja duša koju si spasio.
Zahvalan sam Bogu što imam čast poznavati one iz čijih iskustava mogu crpiti snagu i nadahnuće za ono što me očekuje u budućnosti.