Anđelka Korčulanić
Mir nad slavonskim poljima,
živote više ne gase puške.
Ti svejedno nemaš koga podojiti,
a leđa ti pate pod težinom grudi
punih gorka mlijeka,
svijena kao grana neobrane kruške.
Pred kućom na cesti sve češće viđaš
djecu s kovčezima punim znanja
u nevinim, prebijelim rukama
i plačeš, znaš, vratit se neće,
i nemaš melema da rane zavidaš,
a boli te presječen korijen
i tvrdoća njihovih još nestečenih žulja,
daleka slutnja ljubavnog šapta
na neznanu jeziku i zaborav
u šuštave novčanice uvijen.
Muk nad slavonskim poljima,
svrću oči suncokreti.
U tebi kuca toplo srce, a nema nas.
Zaludne su suze nad mrtvim snovima,
nad odbrojanim otkosima trava
i zaboravljenim riječima žetvene pjesme.
Jučer je budućnost pripala grobljima.
Ne plači zemljo, krikni naglas!
Pjesma je zaista prekrasna, puno govori. Pohvale autorici!
Lijepa i jaka pjesma o tužnoj hrvatskoj stvarnosti.
Hvala na dragocjenom “spoju”!
Urednica
Stvarnost koja treba da brine.
Dobra pjesma.
Drago mi je što sam te spojila sa “Berlinom”.
Lijepi pozdrav.
Ne znam kada sam zadnji put pročitao bolju pjesmu. Bravo Anđelka!
Nikola Šimić Tonin