Anđelka Korčulanić
Pred kućom žena, nezvani gost,
pod crnim plaštem gola je kost.
Kuca na vrata oštrom kosom
čelo mi oblila hladnom rosom.
Na gozbu došla nesvjesna bola,
pohlepnom rukom grabi sa stola,
zubima škljoca i glasno zbori:
„Kucnuo čas je, memento mori!
Zalud se buniš, bolje štedi dah,
nastao iz praha, vraćaš se u prah.
Premoreno tijelo više se ne bori,
zapisane su riječi, memento mori.
Teži je život, ne boj se mene,
pod plašt mi uđi, drži se sjene.
Ne nosi ništa, pomiri se s Bogom,
prati me u stopu, nogu za nogom.“
U ritmu sa satom nalog mrmori:
„Za one što ostaju nek´ svjetlo gori,
vrata ovog svijeta za sobom zatvori
i kreni, vrijeme je, memento mori.“
Iz zbirke STOPE U PIJESKU VREMENA
Bravo, Anđelka!
Važna poruka, podsjetnik svima, vrlo skladno izrečen! I ja sam pisao o toj temi ali malko drukčije jer su moja razmišljanja o dotičnoj gospođi s “oštrom kosom” malo drukčija. Poslat ću jednom i neku svoju pjesmu na tu temu.
Čestitke za vaš opis neželjene posjete!
Draga Anđelka, baš su vam lijepi ovi stihovi. Čovjek ne misli mnogo o smrti, iako je ona stvarnost. Vjerojatno stoga, jer je život ljepši, ugodniji, stvarniji…Pravi kršćani bi zaista trebali češće razmišljati o smrti. Prioritet je života “izmiriti se s Bogom” kako stoji u vašoj pjesmi. Znači, priznati mu svoje grijehe i povjerovati u Spasitelja svijeta, Isusa Krista. Onda će smrt biti blagoslov, pogotovo za one teško bolesne i stare. Smrti se bojati nikad ne trebamo, jer kroz nju u novu sferu odlazimo. Kad smrt nije ovdje mi jošte živimo, a kad ona dođe, nismo više ovđe. Lijepi pozdrav od… Read more »