”USTAV REPUBLIKE HRVATSKE” – POTRAGA ZA IZGUBLJENOM LJUBAVLJU! (1. dio)
piše: Dražen Radman
Kad gledam neki film, više me zanima njegov sadržaj i poruka, nego njegova vanjština i glumačko umijeće. Jasno, glumačke bravure i pretvaranja u pojedini lik itekako pomažu pri uživljavanju gledatelja, ujedno i proživljavanju onoga što su režiser, scenarist i ostali htjeli poručiti.
Nedavno sam čuo kako je Gregory Peck u jednom od posljednjih intervjua rekao kako bi volio da pamte njegovu glumu kao onu koja je, iznad svega, služila svrsi priče. Dakle, da ljudi u prvom planu razmišljaju i razgovaraju o onome o čemu se u filmu radilo i o čemu je film progovarao, a tek u drugom planu da se dive glumačkoj vještini.
U najnovijem filmu Rajka Grlića ”Ustav Republike Hrvatske” glumačka ekipa, predvođena izvrsnim Nebojšom Glogovcem i Dejanom Aćimovićem, uspjela je potaknuti to razmišljanje i razgovor o nizu manje ili više otvorenih poruka.
Ukratko, glavni likovi u filmu su Vjekoslav Kralj, profesor povijesti, ‘hrvatski nastrojen’ homoseksualac (N. Glogovac) te policajac srpske nacionalnosti Ante Samardžić (D. Aćimović). Profesora Kralja, zbog transvestitskog izlaska, prebiju huligani pa se neko vrijeme ne može brinuti o bolesnom ocu (Božidar Smiljanić). Ovisan je, stoga, o pomoći svoje susjede (Ksenija Marinković) pa zauzvrat kasnije pomaže njenom mužu (policajcu) u pripremanju ispita iz poznavanja Ustava RH, jer ovaj ima ozbiljnih poteškoća s učenjem.
Tu se redaju zanimljivi dijalozi i međuodnosi, isprepleteni s mnogo žučnih i tragikomičnih trenutaka. Ovdje koristim priliku osvrnuti se na nekoliko scena iz filma, onako kako sam ih osobno razumio i doživio, a povezane su ponajprije s ulogom koju tumači Nebojša Glogovac.
Očajnička potreba za ljubavlju oca
Vjekoslav Kralj brine o svom nepokretnom ocu, iako ovaj prema njemu nikad u životu nije gajio normalan i prisan odnos kakav bi otac trebao gajiti prema sinu. Vjekoslav se, pored svog već ostarjelog tate, povremeno prisjeća događaja iz svoje prošlosti. Posebno djetinjstva i onog dana kad ga je otac žestoko namlatio nakon što ga je u sobi zatekao da se oblači u žensko.
Ne znam jesu li Rajko Grlić i Ante Tomić (koscenarist) namjerno ‘stavili’ ovu scenu, vjerujem da jesu, no upravo je ta scena, po mom shvaćanju, ključ za razumijevanje cijele slagalice ”Ustava Republike Hrvatske”. Jer radnja filma je, u cjelini, prožeta elementarnim nedostatkom očeve ljubavi. Vjekoslavov otac se, naime, kroz život više bavio svojom ‘verzijom domoljublja’, ‘ganjanjem’ žena i sljubljivanjem s vladajućim političkim strukturama, nego što mu je bilo stalo do ljubavi prema svome sinu. Tako su mu sve te njegove izvitoperene ljubavi, među ostalim, ‘ukrale’ onu običnu očinsku ljubav prema sinu. Vjekoslavov otac, očigledno, s njim nije provodio vrijeme u igri, šetnji i razgovoru, već je prema njemu uvijek bio grub. Možda i zbog iznevjerenog očekivanja da Vjekoslav bude pravo muško, a ne homoseksualac. Ne razmišljajući da je, lako moguće, najviše on sam, kao otac, zaslužan za to.
Vjekoslavovo ranjeno biće, u potrazi za izgubljenim ocem, tj. u potrazi za davno izgubljenom očinskom ljubavlju, poput mnogih drugih nalazi utočište u ljubavi prema muškarcu, koji je po svemu sudeći bio podsvjesna zamjena za oca koji mu je očajnički nedostajao u vremenu kad mu je najviše trebao.
Tako i danas, poput Vjekoslava Kralja mnogi imaju emotivno-seksualnu sklonost prema muškarcima zbog ‘uskraćenosti’ u ranom djetinjstvu. Prije svega zbog teškog, hladnog ili otuđenog oca. Stoga, dok se u njima ne iscijeli unutarnja rana, homoseksualna sklonost upravlja njihovim bićem. Ne nalaze mir i utočište ma koliko se trudili. Pritom, osude od strane okoline dodatno pojačavaju njihovu unutarnju bol, frustraciju i strah.
Nevjera u život poslije utječe na život prije
Negdje prema kraju filma, Vjekoslav Kralj pita svojega oca vjeruje li u život poslije smrti. Otac niječno klima glavom, a Vjekoslav otprilike izgovara kako se on nada da ipak ima nešto… Nešto bolje od ovog ovdje dolje. Na zidu, iznad kreveta na kojem otac leži, obješen je malo veći križ. To upućuje na zaključak kako je Vjekoslavov otac bio, zapravo, praktični nevjernik do samoga kraja. Makar se u javnosti, gotovo sigurno, deklarirao kao vjernik. Istina, ta pojava danas uopće nije rijetka.
Nadalje, u pogledu karakterizacije lika Vjekoslavovog oca, nalazim zamjerku režiseru i scenaristu filma. Naime, s obzirom da svi bitni likovi u filmu nisu prikazani jednodimenzionalno, tj. na crno-bijeli način, onda je očiti propust prikazati ovaj važan lik isključivo u negativnom kontekstu. Mogli smo barem kroz scenu ili dvije saznati što se tom čovjeku dogodilo u životu da je postao tako tvrd i zadojen ustaškim ekstremizmom. Možda je i njegov otac bio grub prema njemu pa ovaj nije ni znao ni mogao nešto bolje i prisnije pružiti svome sinu. Jasno, nečija obiteljska povijest ne treba opravdati nečiju odgovornost za vlastite postupke, ali može pomoći boljem razumijevanju.
Također, u filmu možemo vidjeti, makar njegovi autori to nisu imali u vidu, da nevjera u Boga utječe ne samo na izokrenuto shvaćanje domoljublja te drugih i drugačijih, nego i na poremećenost obiteljskih odnosa. Očito je da nerazumijevanje i neopraštanje u tome najviše prednjače. Prema tome, mogao bih reći da nevjera u Boga i u život poslije smrti oblikuje kvalitetu života – prije smrti.
Laž glasi: ”Kad umre voljena osoba, trebam umrijeti i ja!”
Nakon smrti oca, Vjekoslav shvaća da njegov život nema više nijedan razlog za daljnji nastavak. Naime, on je već bio ‘umro’ nakon što je njegova najveća ljubav, poznati i markantni violončelist, oduzeo sebi život na dotičnoj klupi. Stoga, nakon očevog odlaska, više ga ništa nije vezalo za ovaj svijet jer je njegova najveća ljubav bila – i njegov cijeli identitet.
A vezati svoj najdublji identitet za drugog čovjeka koji može pogriješiti, iznevjeriti, ‘ustati na lijevu nogu’, razboliti se, umrijeti…, i nije baš najbolji izbor za glavni smisao svog života. Čovjek bi se, naravno, trebao vezati za ‘najveću ljubav svog života’, ali taj Netko bi se morao nalaziti u području našeg duhovnog bića. U području koje pripada spoznaji. Jer to područje u nama može ispuniti samo Netko tko nije ni prolazan ni pogrješiv ni smrtan. Netko tko može djelovati jedino ako mu čovjek to dopusti. Pa i u pogledu teških povreda iz prošlosti.
To ‘podizanje iz pepela’ nije ništa novo pod kapom nebeskom. I ništa što se pojedinim ljudima ne događa nakon što otvore svoje srce. Znam ih podosta. Zato i vjerujem u povratak iz emocionalnog deficita i emocionalne provalije. U suprotnom, odlazak u alkohol, drogu, promiskuitet, agresiju ili pak u mržnju po nacionalnoj, vjerskoj, spolnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi, samo je logična posljedica dubokih rana i neiscijeljenosti. One tijekom vremena ključaju te imaju neumoljivi poriv u ovom danas učiniti neko zlo. I(li) prema drugome i(li) prema sebi. A tragična je stvar kad se potisnute rane i neiscijeljenosti kod različitih ljudi susretnu i buknu u istom vremenu i na istom prostoru.
Usput, možda znamo nekog u svojoj blizini tko se nalazi u takvom latentnom stanju. Nekog tko nam možda i nije osobito drag. Za koga znamo da je bez nade pa se povukao iz vidokruga ljudi. Nekog tko je odustao i već se zaputio prema ‘svojoj klupi’.
Požurimo, možda uspijemo stići na vrijeme!
(nastavak slijedi)
29. listopada 2016.